Death of a Ladies' Man

Review

Više je verzija priče o upoznavanju Leonarda Cohena s ekscentričnim producentom i glazbenikom Philom Spectorom, ali u ovom slučaju ionako je manje bitno koja je od njih prava ili bar najbliža istini. Za suradnju takva dva lika – jednog nesigurnog, ali ne i egoizma lišenog pjesnika sklonog minimalizmu i perfekciji stiha i jednog paranoičnog ekscentrika megalomanskih glazbenih afiniteta, oba u tom trenutku u silaznoj putanji svojih karijera – takav je prolog možda i najpogodniji i za cijelu priču najsugestivniji. Sredinom sedamdesetih, nakon četiri sjajna albuma, ali nijednog koji bi ga uistinu uspio uvjeriti da je na pravom putu što se tiče glazbe (a i mnogo čega drugoga), Cohen se grcao u depresiji i sve neurednijem kreativnom radu, ostavši negdje između svjetova – onog glazbenog, odnosno, kantautorskog, u kojeg je (milom ili) silom prilika upao, i književnog, koji ga je sve više istiskivao iz matrice zbog onog prvospomenutog. Susret i suradnja s drugim posrnulim hiperkreativcem, Philom Spectorom, čovjekom koji je, poput mlađeg Briana Wilsona, od rada u studiju tijekom šezdesetih učinio umjetnost za sebe, ali potom i polako odjedrio na margine osvijetljenog dijela velike pozornice, došli su kao iznenađenje, ali i istodobno nešto posve suprotno iznenađenju, baš kao što je to bio slučaj s posljednjim albumom Beatlesa.

Brzo je "Death of a Ladies' Man" naišao na jezičave kritike, na otpor i odbacivanje. Kao kod "Let It Be", opet je tu bilo crnih rupa u komunikaciji između glavnih aktera, opet se kalemio sloj na sloj glazbi koja je sasvim fino disala ili mogla disati i bez njih, bez da osjeća hladnoću ili žeđ, i opet su se iznevjerila očekivanja iako su rezultati bili tipični za spoj ovakve vrste. Spector i Cohen. Čak bi ih tim redom trebalo potpisati na naslovnici albuma koji je Cohenov utoliko što je otpjevao svoje tekstove (i to ne u, što se njega tiče, završnoj verziji); sve ostalo Spectorovo je čedo, od glazbe do aranžiranja i miksanja, od odabira suradnika do završne riječi nad odrađenim poslom. I? Je li u pitanju dobar album? Je li uopće u pitanju uistinu album Leonarda Cohena, kako ipak jasno stoji nad njegovom fotografijom sa Suzanne Elrod i Evom La Pierre na omotu? Na sva pitanja odgovor je – da!

Za dobru umjetnost, pa tako i za dobru glazbu, kaotične okolnosti nastajanja nisu nužno otegotna okolnost, kao što to nije automatski ni prednost, kako neki "romantičari" vole zamišljati. Kao što je Cohen elegantni vladar pisane, ali i pjevane riječi te kao kreativac nevjerojatno snažan spoj divlje unutarnje energije i perfekcionističke radne prakse i estetike, tako je i Spector istinski ludi genij popularne glazbe, čovjek sposoban svoj "zvučni zid" puniti teškim materijalima unedogled i krojiti nedostižne fuzije pompoznosti i čiste jednostavnosti, nešto što je od "Be My Baby" ili "Save the Last Dance for Me" načinilo bezgrješne klasike. Kad je taj oružju i opijatima gotovo koliko i svom egu sklon meštar napunio studio hordom glazbenika da bi uglazbio pjesme čovjeka koji donedavno za iste nije htio ni minimum bubnjeva ili orkestracija, sve se činilo kao spajanje nespojivog, kao sudar posve suprotnih koncepcija. Da je Spector pokazao više demokratičnosti, odnosno, prepustio Cohenu makar "vlast" nad vokalima i bar minimum uvida u stvaranje glazbene tapiserije, stvari su mogle sasvim lako završiti mnogo bolje. Mnogo bolje od ovog – vrlo dobrog! Da, vrijeme se pokazalo blagonaklono jednom od "najozloglašenijih" Cohenovih albuma...

"True Love Leaves No Traces" i "Paper-Thin Hotel" predivni su pop-dragulji i iza te tvrdnje stojim cijelim svojim slušateljskim iskustvom. Krhke, naoko posve nesavršene pjesme ovijene su Spectorovim orkestracijama i back-vokalima, kao uplašena djeca odjevena u dva-tri sloja odjeće viška, ali elegantna s tim svojim suvišnostima. Koliko je Cohenovo pjevanje nesigurno, toliko je Spectorova glazba i previše samouvjerena; koliko je nesigurnost ili nedovršenost prvoga sloj dramaturgije više, toliko je pompoznost drugog efektna protuteža. A taj kontrapunkt možda je najdirljiviji u predivnoj koliko i nedorečenoj "I Left a Woman Waiting", nastaloj prema "Pjesmi #2" iz zbirke "The Energy of Slaves", te šlagerski opletenoj "Memories". Koncept se pokliznuo na bržim, razuzdanijim pjesmama poput countryjem ozračene "Fingertips" ili posve nepotrebne pijanke "Don't Go Home with Your Hard-On", gdje su se među back-vokalima našli Bob Dylan i Allen Ginsberg; tu proturječnosti suradnje Cohena i Spectora jednostavno nisu mogle funkcionirati kao začudna prednost, već prije kao uistinu rat senzibiliteta.

Završna je pak, naslovna pjesma albuma dragulj svoje vrste: opor, emocionalno surov Cohenov tekst lebdi nad kotrljajućom glazbom u devetominutnoj pjesničkoj agoniji gdje su "ona" i "on" likovi brutalne ljubavne drame: "Kad sam ga zadnji put vidio, trudio se jako dobiti žensko obrazovanje, ali nije on žena još / A zadnji put kad sam vidio nju, živjela je s nekim dječakom koji joj je duši pružao prazan prostor, a tijelu užitak." Cohenov glas se gubi i vraća, posrće i pokušava pjevati kao da se bori s emocijama i glazbom istovremeno i tu pjesma – kao i većina albuma – dobiva poseban sloj sugestivnosti. Nakon što odslušate i "preživite" naslovnu pjesmu, povratak na početak albuma posve je novo iskustvo, kao što je svako novo slušanje nagrađujuće i neophodno za pravu valorizaciju "Death of a Ladies' Man".

Cohen ga nije volio, ali to je i razumljivo s obzirom koliko ga je Spector držao daleko (čak i s pištoljem uperenim u ionako depresivnog pjesnika). Zato svi mi ostali, s dodanim vremenskim odmakom i sagledavajući Cohenov opus u cijelosti (u kojem ovo sigurno nije najslabiji naslov!), možemo svatko sa svojim afinitetima proživljavati jednu stvaralačku dramu, simfoniju nastalu u agoniji koliko i entuzijazmu, grču koliko i ljepoti muziciranja. U proturječnostima nalaziti sklad, u oporim pjesmama ljepotu, a u viškovima svake vrste nužne sastojke za izuzetno rijetku glazbenu zvijerku.

Toni Matošin