Mylo Xyloto

Review

Peti  studijski album Coldplaya, jednog od najvećih (pop) bendova današnjice, obilježava i 15. godišnjicu postojanja benda, a koja je za mnoge bendove bila bitna granica oko koje su se dešavala bitna (pre)usmjeravanja karijera, točnije zvuka, artističkog izraza i - hrabrosti okretanja bedova nečem potpuno novom (primjerice Springsteenov Born in the USA), čak u tolikoj mjeri da nije bilo niti shvaćeno niti prihvaćeno nego tek mnogo godina kasnije (primjerice U2 -ov Achtung Baby). Isto tako, Coldplay su ovim albumom pokazali svoju sklonost neobičnim i originalnim nazivima albuma, što nije posebno važno za ukupan dojam, ali je svakako cool sastojak. I na kraju, Chris Martin se valjda pomirio (tako djeluje) da nije pjesnik koji će bombastično i dramatično izgovarati što mu je na umu niti će to što ima na umu biti često suvislo, snažno ili profinjeno artikulirano, no i u ovom detalju jest pozitivna strana albuma: Martin je dovoljno umiješan liričar da na kraju i tekstovi koji su pomalo blesasti (da budemo sarkastični) kao na primjerima Up in Flames, Up With the Birds, Princess of China i ekstravagantnost u koju je umiješan veliki Brian Eno Hurts Like Heaven (ali to je posve druga kategorija)... dobro služe svrsi i višem cilju zvanom konceptualan album.

Naime, ovaj su album dečki iz Coldplaya proglasili konceptualnim, uz napomenu da je inspiriran njujorškim Grafftima iz 1970- te anti-nacističkim pokretom White Rose, što naizgled paše jedno uz drugo kao krava uz sedlo, no i nije tako: oba pokreta imaju zajednički što se radilo o ljudima koji su se izražavali kroz umjetnost u turbulentnim vremenima, u Coldplayoj priči je tome svemu dodana i ljubavna priča između Myla i Xylote. Da li smatram da je ovo kao konceptualan album vrijedno djelo?

Da i ne. Nedovoljno je "konceptualan" (poput čuvenog The Walla Pink Floyda ili manje bitnog The Defomation of Strickland Banks novije hip hop soul pop zvijezde Plana B, kao dva posve oprečna albuma) da bi kao takav bio ocijenjen s više od trojke.

S druge strane da nema tu konceptualnu notu, sam album kao skup raznih pjesama opet ne bi dobio puno višu ocjenu. Naročito što smatram gafom da su Martin i društvo privabili u suradnju (prije će biti da su Jay-Z i Martin, kao kućni prijatelji, nabacivali poslovne ideje na nekom popodnevnom čaju) uvijek dobrodošlu, za isključivo komercijalne razloge Rihannu, jer pjesma Princess of China je sve prije nego potrebna umjetničkom dojmu ovog albuma. Što ne znači da ne mislim da je Rihanna super, posebno njen glas. I da je pjesma kao takva loša. Jednostavno nije dobro ukomponirana u album. Jer suradnja smrdi na kompromise kojih na ovom albumu ne bi trebalo biti, tom tzv. konceptualnom albumu. Možda da im je pjevala na toj pjesmi  Adele ili, još bolje Florence iz "....& The Machine" onda  bi to bilo - hrabro i u skladu (i efektnije iako manje komercijalno).

Drugim riječima, konceptualnost abuma je, uz te neke manjkavosti, taman tolika da je album zanimljiviji. I zreliji. I možda tu tom segmentu bolji od prethodnog.

Vraćajući se na prvu rečenicu: ne mislim da je Mylo Xyloto prijelomni album karijere Coldplaya, dapače uvjerena sam u to, niti je revolucionaran. Ipak, ono donosi vrijedne i zanimljive glazbene pomake, u strukturi pjesama, građenju dinamike i upotrebe raznih instrumenata, na kraju i nešto drugačijeg zvuka. Nije ovo tipičan Coldplay album, što je svakako pozitivno, ali nije niti daleko odmakao. Samo su sami sebi digli već svoj uhodani žanr i vrstu pjesama po kakvima su se i proslavili na višu razinu. U većini pjesama.

Ukupan dojam je za 4 minus kvarat. Zato što su nepotrebno dovukli Rihannu na ovu vrstu albuma i zato što im (naročito uvod) od Us Against the World prefrapantno liči na Where The Streets Have No Name.

Ako ih do sada nisam nikad zaista smatrala nekim tko silom nastoji biti U2, sada to mislim. Too bad.

Original je gotovo uvijek bolji, naročito kada je U2 u pitanju.

Anastazija Vržina