Aladdin Sane

Review

Ziggy Stardust nužno je morao doći i do Amerike. Tako bismo, naime, u nedostatku snažnijeg zajedničkog nazivnika, mogli sažeti sve ono što je donio nastavak albuma koji je konačno jednom za svagda pokazao i dokazao da je David Bowie stvoren da bude rock-zvijezda. "The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders of Mars" sa svim svojim "zvjezdanim" nazivima pjesama i aluzijama, sjajem i odsjajem, lansirao je legendu i postavio koncept koji, iako nije predviđen za duge staze, nije mogao ni tek tako nestati. "Aladdin Sane" svojim poigravanjem riječima i slovima na lepezi od razuma do bezumlja i natrag ("a lad insane", odnosno, "Aladdin sane") istodobno se tako čini kao predstavljanje posve novoga Bowiejevog lika / alter-ega i kao evolucija onoga istog Ziggyja palog na poprištu svoje rock-misije. Nastavak je to koji to nije, zbirka pjesama koja odbija tek slijediti svoju prethodnicu, ali i inteligentan korak dalje u istoj autorskoj priči, sklepan više-manje na brzinu, uglavnom osmišljen tijekom same američke turneje, ali ne bez osjećaja za mjeru i gorući trenutak.

Ziggy je svojom glamuroznom tragedijom od Bowieja načinio zvijezdu, baš kao da je na svom pepelu iznio svoga tvorca na blještavim svjetlom okupanu pozornicu. Usred velike američke turneje, koja je za Davida i Ziggyja bila potvrda i ostvarenje sna koliko i pritisak, nove su pjesme ispisivale nova poglavlja u priči podatnijom za sljedbenike nego za svoje kreatore. Rastreseniji, manje fokusiran i mračniji od prethodnika, "Aladdin Sane" na prvu se čini kao hrpica nasumično dobačenih pjesama, bez jasne tematske linije i ideje, ali u svom podtekstu kohezivnost gradi upravo na toj rastresitosti što prati dvoznačan naslov i naslovnicu s novim Bowiejevim licem razdijeljenim kričavom munjom. Ziggy je preko Amerike došao do zida, do svoga optimalnog dometa i dalje se moglo samo preko ostataka, preko hrpe što ju je ostavilo "rock 'n' roll samoubojstvo" najinteligentnijeg prodavača magle u povijesti rocka. Zato je Bowie od svojih suradnika mogao tražiti da sviraju "renesansno", "impresionistički", "avangardno", ovisno o kojem je instrumentu, pjesmi ili dionici riječ – i to bi i dobio! A ključnima su se pokazali (opet) Mick Ronson i Mike Garson. Dok je prvi podebljao i premazao gitarističku armaturu, potonji je u ključnim pjesmama stanjio zvučnu sliku samo da bi ih svojim tipkama razvukao do disonanti jazza i avangarde.

Uistinu, jedan dio albuma reži i ječi, pa se "Watch That Man" odmah na početku kočoperi kao rock a la Rolling Stones, da bi ta poveznica postala još očitija furioznom, gotovo nekontroliranom (donekle i bespotrebnom) obradom "Let's Spend the Night Together", dok s druge strane naslovna pjesma u očito nadahnutom Garsonovom pijanističkom krešendu izrasta u višeslojnu bravuru filmskog formata, efektno rastegnutu između precizne ritam sekcije i suzdržane gitare s jedne te pomahnitaloga glasovira i fluidnog tenor saksofona Davida Sanborna s druge strane. Dodatak naslovu s godinama koje su prethodile dvama svjetskim ratovima i s 197? kao očitom aluzijom na očekivani novi rat širih, još pogubnijih razmjera cijeloj skladbi daje dodatnu težinu i dramaturgiju, kakva će se ponoviti i u "Time", koja opet na razigranoj glasovirskoj podlozi poprima kazališni ugođaj. Nadalje, na uskom se području rokerske, gitarama razrezane "Cracked Actor" (sa svojom poetikom naslonjenom na Velvet Underground) i "Panic in Detroit" (koja je u konačnici dovela do razlaza s bubnjarem Mickom Woodmanseyjem) sukobljuju s naftalinskim ljepoticama poput "The Prettiest Star", postapokaliptične "Drive-In Saturday" i briljantno posložene "Lady Grinning Soul". Taj – vrlo uvjetno rečeno – sukob određuje zapravo dinamiku albuma koji, dakle, u već spomenutoj rastresenosti gradi posebnu vrstu kohezije koja je od albuma i načinila još jedan klasik, usprkos svim manjkavostima u odnosu na prethodnog "Ziggyja...". Singl "The Jean Genie" svojim je zaraznim ritmom iz ovog složenca dugoročno najviše profitirao, postavši klasik unutar Bowiejeve pjesmarice, usprkos bar nekoliko objektivno kvalitetnijih pjesama; no, to nije slučajno, jer je baš u njoj sabijen sukus albuma koji kao da se opire najvišim pozicijama mada za njih ima itekakve adute.

"Aladdin Sane" na toj svojoj igri između razuma i bezumlja, između rocka i scenske maskarade, Davida i Ziggyja, Aladdina i Davida, učvrstio je autorsku poziciju mladog Davida Bowieja, ali i varljivu ulogu manipulatora i (na)voditelja, sposobnu od svojih suradnika izvući maksimum jednako lako kao i riješiti se usluga tih istih kolega. Tu je konačno i pukla priča o Ziggyju i Paucima s Marsa, ali ne zato što je pobijedio ili izgubio nečiji ego, već zato što ta priča nije ni imala aspiracija za (pre)dugim trajanjem i širenjem u trakavicu. Ne remek-djelo, ali "ono nešto" vrlo blizu takvoj etiketi; blizu jer je tako baždareno, a ne zbog ponestajanja snage za to.

Toni Matošin