Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Live From Ending On A High Note - The Final Concert

Bookmark

Data

Released Travanj 2011
Format Video
Vrsta Pop / Pop rock / Synthpop
Dodano Petak, 02 Prosinac 2011
Žanr Pop
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2011
Država Norveška
Etiketa Universal
Edition details Snimljeno: Spektrum arena, Oslo / Produkcija: Celia Moore
Tags

Review

Ovo je baš nevjerojatan slijed sjajnih DVD-a koje sam primila u ruke: r'n'r, soul, heavy metal i sada pop, svaki od njih „on a top of their game“. Možda ovaj posljednji od A-HA i nije toliko genijalan (nema previše bonus tracka, samo sporadične izjave fanova i članova benda) koliko je genijalna njihova priča koja se odvija od prve do posljednje pjesme - naizgled hladnjikava i suzdržana skandinavska koncertna atmosfera (naročito ako ste prije pogledali AC/DC u Buenos Airesu), no to je samo naizgled jer je onih blizu 9600 ljudi koliko stane u čuvenu Spektrum arenu u Oslu (a bila su 4 rasprodana koncerta tamo dakle računajte) jednako bilo oduševljeno koncertu samo što to ne pokazuju na tako temeperamentan način. Što je bilo vidljivo kako se koncert odvijao. Na kraju krajeva niti A-HA nema takvu glazbu, ipak je to neki „alternativni“ pop, sintipop, new wave ili kako god ga želite nazvati - vrlo specifičan i svojstven. U svakom slučaju A-ha su lani odlučili okončati svoju nevjerojatnu dugu karijeru od 27 godina turnejom Ending On A High Note i baš mi je žao da nisu bili u većoj blizini Lijepe naše. A uopće nisam nešto specijalno bila nikad zainteresirana za tu njihovu vrlo originalnu inačicu popa. I njihov planetarni (prvi) hit Take On Me mi nije bio nešto (ostatku svijetu očito jest) - za razliku od spota koji se i danas smatra vrhuncem i bok uz bok Jacksonovu Thrilleru, a i sama činjenica da ih je već onda Jackson želio susresti govori nešto.

Ima još nekoliko važnih činjenica kada pričamo o A-HA. Koliko god se nama činilo da zadnjih podosta godina (osim ovih posljednjih 3) nisu bili nešto jako glazbeno aktivni niti popularni, to je velika zabluda. Oni su jednostavno imali peh odnosno lošu karmu izvođača iz neamerčko-englesko-australsko-kanadske... (znate već na koja tržišta mislim) te relativno loš promo backup izdavačkih kuća i kad god se nešto veliko vrtilo oko njih (nakon prvobitno heavy MTV i ostalog airplaya za Take on me pjesmu) to svjetski mediji baš nešto nisu popratili. Malo je zaslužno i to što sva trojica članova Morten, Magne i Pal (Paul) nisu bila nešto sklona skandalima jer ah, ipak su to poslovično povučeni Skandinavci.

Mislili vi da li su A-HA nešto posebno ili ne, ostaje zabilježenih nekoliko velikih stvari koje su napravili (da ne spominjem da su tijekom cijele karijere sakupili jedno 10-tak zaista vrhunskih pjesama za koje shvatiš „joj, pa da vidiš i to su imali!“ kada pregledate ovaj DVD) : dakle, inicijalni bombastičan proboj sa spotom i pjesmom Take On Me 1985; 1988. su ih producenti franšize James Bond -007 pozvali da naprave (sjajnu) naslovnu pjesmu za film The Living Daylights, a „make no mistake“! pjesme za Jamesa Bonda je radila isključivo glazbena krema ili planatarno popularni izvođači koji su se još na poseban načim morali uklopiti u glazbeni genij Johna Barrya, što uopće nije bilo jednostavno (proguglajte sve izvođače/autore za naslovnu temu Jamesa Bonda pa ćete vidjeti koja su tu imena naslagana); 1991. su A-HA šokirali apsolutno cijeli svijet (gdje se već počelo uviđati da ih veliki dio medija ignorira) nakon što su JEDINI do sada u povijesti napunili čuveni brazilski station Maracanu u Riu s potvrđeno prodanih 198.000 (i nešto sitno) ulaznica. Daleko iza njih su ostali George Michael, Prince i Guns N' Roses, i tako su A-HA ušli u Guinessovu knjigu rekorda (ne računamo koncerte recimo The Rolling Stonesa koji su naštancali preko miljun, ali na trgu i to ne s toliko prodanih ulaznica naravno. I na kraju, sveukupno su prodali preko 51 milion nosača zvuka, što možda i nije tako mnogo, ali – jeste li uopće mislili da su i toliko prodali? Kladim se da niste (nisam niti ja).

Sigurno je da je ovakva karijera najvećim djelom (osim dobre glazbe) rezultirala radi vrlo specifičnog vanserijskog Morternovog vokala koji, iako navodno nikad nije mjeren, ide u pet oktava i smatra se najjačim muškim falsettom popularne glazbe, a sasvim sigurno je Morten vlasnik, opet, Guinessovog rekorda s najduže otpjevanim tonom u povijesti – punih 20 sekundi! A što je najbolje od svega – i danas nakon 27 godina njihove karijere Morten i dalje može otpjevati tih 20 sekundi, čak niti ne s nekim teškim naporom na Summer Moved On .

Tehnički famozno napravljen koncert, svirački i izvođački također – tu se jednostavno nema što komentirati – osim da se malo osvrnem na pjesme: meni su najbolje izvedbe onih manje poznatih stvari: “nasaftana” Move to Memphis, Forever Not Yours, a Crying In The Rain su izveli akustično i zvuči sjajno, i već spomenuta Summer Moved On. Od poznatijih je impresivno pjevanje publike na Hunting High and Low i The Living Daylights, dok je meni najbolja najbrža i najrockerskija od svih Cry Wolf.

Nema što, vanredna karijera i odličan DVD.

Anastazija Vržina

Hits 1181

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42