Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Kolovoz 2009
Format Albumi
Vrsta Hard rock / Glam metal / Gothic rock
Dodano Srijeda, 28 Rujan 2011
Žanr Metal
Length 48:38
Broj diskova 1
Edition date 2009
Država Finska
Etiketa Nuclear Blast
Tags

Review

 

Finska je zemlja koja je izrodila mnoge bendove iz žanra kojeg nazivamo gothic, a The 69 Eyes su pravi primjerci toga. Mnogi tvrde da su baš oni stvorili pojam goth'n'roll, pravac koji oslikava njihovu glazbu i njihov imidž u potpunosti pa tako i novi deseti studijski album pod nazivom Back In Blood koji je objavljen 28. kolovoza.
 
Prije nekog vremena, pošli su koracima svojih sunarodnjaka koje znamo pod imenom HIM i ubacili se u američke vode. Koliko uspješno, to je još uvijek neizvjesno, no nije loše imati zloglasnog Jackassa, Bama Margeru, na svojoj strani koji im u zadnje vrijeme snima i sve spotove. Tako je na ovom albumu producent ovjenčan Grammyjem, Matt Hyde, koji je radio i sa Slayerom. Također su The 69 Eyes promijenili i diskografsku kuću te su sad dio Nuclear Blast Recordsa koji su zaduženi za njihov posao u Europi.
 
Na albumu se nalazi dvanaest pjesma koje su tijekom proljeća Jyrki69, Jussi69, Timo-Timo, Bazie i Archie snimili u studiju u Los Angelesu. Tematika se nije mijenjala, još uvijek su inspirirani vampirima, horor filmovima, omiljenim bendovima i općenito svime mračnim i njima zanimljiv.
 
Prva pjesma na albumu je također i naslovna, Back In Blood. Vraćaju se na svoju staru i nepresušivu inspiraciju vampirima i samoćom no ovaj put u nešto više rock izdanju kojim tvrde da je „krv nova crnina“. Ovim na neki način odaju i počast AC/DC-u s korištenjem njihove poznate fraze „back in black“. U ovoj pjesmi nema gothičke melankolije, u totalu odražava rock'n'roll dio pojma goth'n'roll.
 
We Own The Night, iako naslovom podsjeća na film iz 2007. godine, tema je drugačija. U biti, nastavlja se priča iz prve pjesme o tome kako se najbolje živi po noći, i također nastavlja rock dio albuma. Dead N' Gone ubacuje više gotha u mješavinu i ovo je definitivno jedna od najupečatljivijih pjesama na novom albumu i to prvenstveno zbog ritmičnog refrena.
 
Album se nastavlja s pjesmom The Good, The Bad & The Undead, ponovno očigledna inspiracija naslova s filmom. Ovu zadnju stavku su ipak zamijenili nečime što im više pristaje. Što se same pjesme tiče, zvukom podsjeća na stare hardrock bendove, puna riffova koji dolaze do izražaja. Kiss Me Undead nastavlja „undead“ sagu i oslikava ono što su Eyesi tolike godine izgrađivali i njegovali, više melankolije nego u proteklim pjesmama i više dance stava (Kiss me undead, wake me from the darkness, kiss me undead, break the chains of my heart so heartless).
 
Lips Of Blood uvodi u goth dio albuma gdje dolaze pravi Eyesi koji su se na prošlom albumu skrivali ispod velikog broja pop-rock pjesama (pripisat ću to pokušaju proboja na američko tržište). Ovo je pjesma koje će fanove podsjetiti na Betty Blue, Sleeping With Lions ili Crashing High. Pjesma koji im je poslužila kao prvi singl je sljedeća na redu, a to je vrlo svojstvena Dead Girls Are Easy kojom daju prostora i svojoj sleazy prošlosti. Inače, primijeti se da su bar neki članovi benda fanovi Mötley Crüea. Iako je ovo singl, postoje puno bolje pjesme stavljene na novi album.
 
Osma po redu, Night Watch (ponovno filmska referenca, ruski film o nešto drugačijim vampirima, Nochnoi Dozor) vraća se na prijašnji sjetni zvuk koji ipak većina slušatelja preferira. When the lights go down low, there's no way to say no.
 
Ovim putem nastavlja Some Kind Of Magick te Hunger (s piano elementom), pjesme u onom goth stilu kojih se nadam još čuti jer izražavaju puno više, posebice Hunger.
 
Predzadnja pjesma, Suspiria Snow White, vraća se na rock zvuk ovaj put u boljem aranžmanu. Ova pjesma najbolje kombinira rock sa goth zvukom na Back In Blood. Eternal zatvara album i to počevši s akustičnim zvukom koji im, začudo, vrlo dobro stoji. I onda pomalo sa simfonijskim elementima čine plesnu pjesmu vrlo ugodnog zvuka, we dance to the dark delight. Biser albuma koji je sačuvan za efektan kraj desetog studijskog uratka ovih Finaca.
 
The 69 Eyes stvaraju nove fanove u Americi, ali i po Europi, no starijim fanovima ove pjesme ipak ne mogu konkurirati pjesmama s albuma kao što su Paris Kills i Blessed Be, barem ne većinski dio pjesama. Ovaj album bi mogao biti njihov veliki povratak spram debakla koji je pratio njihov prošli album, Angels. I samom tom činjenicom zavrijeđuje veću ocjenu.
 
Koliko god možda oni koristili već popularne produkte filmskog i glazbenog svijeta kao inspiraciju, ovo je zvuk koji ih čini jedinstvenima, uključujući i Jyrkijev vokal. Album donekle kombinira sve zvukove kojima su se bavili u posljednjih 20 godina, i to prilično uspješno. To će se moći utvrditi i live nastupom sljedeće godine u Zagrebu. No, prije nego što po drugi put nastupe u Hrvatskoj, 24. siječnja, čeka ih turneja po Sjevernoj Americi i Finskoj gdje će nastaviti s promocijom svog novog albuma.
 
Dijana Druškić
Hits 798

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42