Springsteen & I

Review

Što vama predstavlja Bruce Springsteen? Dvoznamenkast broj odgovora na to pitanje zapravo je scenarij filma "Springsteen i ja", projekta zamišljenog kao kolaž "radova" obožavatelja jedne od najvećih rock-zvijezda što ih je Amerika iznjedrila. Dakle, ovo nije mjesto na kojem biste trebali tražiti priču o Bossu, tim manje jer gotovo naivno povlači sve zamke i prednosti ovakvog filmskog koncepta. Prva i najočitija zamka očituje se u jednostavnom zaključku da bi obožavatelji i bilo koje druge zvijezde ili zvjezdice bez većih problema i pardona izvalilli par suvislih rečenica kojima bi potvrdili "božanski" status svoga idola. I vjerojatno bi se činili uvjerljivim, bar u istom omjeru u kojem to uspijevaju Springsteenovi obožavatelji u sat i kusur trajanja ovoga "fanovskog" filma.

Ne mogu se, kao "glumci" okupljeni za ovu priliku, hvaliti kako mu pjesme slušam svakodnevno, pa čak ni onoliko koliko sam ih prije pet ili više godina znao slušati, ali trajnu mi fascinaciju herojem iz New Jerseyja unedogled podgrijava njegov radnički duh zbog kojega mu se ne uspijevam niti usuđujem prestati diviti, a zbog kojega mi je i "Springsteen i ja" bliži srcu i razumu nego što bi to možda bio sličan film o nekom drugom rock-junaku. I pritom ne koristim termin radništva kao ispraznu socijalističku parolu, već u više doslovnom smislu. Kako sam ne tako davno, poprativši hrvatski prijevod biografije "Dva srca", napisao, Springsteen je svojevrstan spoj nakupina paradoksa i čistih logičnosti – desni za sve salonske, lažne političke ljevičare koji ne vide sliku iza svojih udžbeničkih svjetonazora i planova akcije; lijev za sve desničarske galamdžije koji s rukom na srcu i himnom na usnama prakticiraju tek halapljivo samoljublje; jednostavan za pretenciozne; kompleksan za nabrijane; kantautor za svojeglave punjače ladica; svojeglavi fizikalac za kantautorske elitiste; rock 'n' roll manovalac za umjetnike; umjetnik za rock 'n' roll manovalce i klesare. I u svim tim paradigmama i proturječjima otkriva se najfinija jednostavnost koja Bossa čini bliskijim pojmu tzv. moralne vertikale od većine grlatijih i redom mnogo manje skromnih protagonista pop-kulturne scene. Radnik. Vjerodostojan sa svakom kapljom znoja i svakom svojom notom u isto vrijeme.

Zato čak i njegovi najmanje prisebni i ponajviše patetični obožavatelji zvuče prisebnije i manje patetično u ovom kontekstu. Posebno je dirjivo i na svoj način logično da je najkonkretnije riječi o svom idolu izrekla mlada vozačica kamiona, koja kao da je izašla iz neke od Springsteenovih pjesama;  njoj je Boss i idol i gorući primjer, a njegove pjesme ozvučenje i artikulacija vlastitih dilema i pitanja, strahova i nada. Neki, pak, ističu energiju kojom Springsteen i nakon toliko desetljeća života i turneja zrači na svojim višesatnim nastupima koji su redovito rock 'n' roll spektakli. Svi oni, neovisno o svojoj rječitosti, maštovitosti, uvjerljivosti, godištu, spolu ili podrijetlu ispisuju u konačnici, kad se podvuče linija i padne zadnja klapa, pismo zahvale i preporuke. Eto, toliko je "Springsteen i ja" uspio projekt, toliko je on čedno lijep koliko se god onima manje očaranim Bossovim talentom činio naivnim i patetičnim.

A opet – sve zato što je Bruce Springsteen uistinu radnik – glas ne samo radničke klase (uostalom, i sam je sa svim milijunima na računu daleko od nje, usprkos iskrenom bijegu od celebrity-stereotipa), već one više opipljive, uvjerljivije, krvavije i blatnjavije Amerike, one koja živi ispod naslaga mitova i političke gordosti. On svoju Ameriku voli na način koji lažni domoljubi, dnevnopolitički humanisti i profesionalni kozmopoliti nikada neće razumjeti i baš zato može iskreno i bez zadrške ispisivati i najmračnije stranice njezine glazbene antologije. A pjevao o ekonomskim i moralnim krizama ili o curama i automobilima, svojoj se vjernoj publici uvijek obraća cijelim srcem i golom emocijom "čovjeka na terenu", glasom "jednog od njih", ma tko sve oni bili, snagom primjera i jezikom baš te svoje nacije i podneblja razumljivim i bliskim i svima izvan te Amerike. Zato je ovaj jednostavni, mali i ne osobito značajan film zapravo tek feedback, jedan mali izraz zahvalnosti i podrške, gotovo intiman, nikad dovoljno na razini zadatka a opet baš onakav kakav jedino i može biti.

Toni Matošin