MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Prosinac 2018
Format Albumi
Vrsta Funk / Soul / Contemporary R&B
Dodano Petak, 19 Travanj 2019
Žanr R&B
Length 33:40
Broj diskova 1
Edition date Prosinac 2018
Država SAD
Etiketa Vulf Records
Edition details objavljeno: 7.12.2018.; producent: Jack Stratton
Tags Vulfpeck Jack Stratton Vulf Records

Review

Lutajući bespućima YouTubeovske zbiljnosti naletih tako (ipak ne sasvim slučajno) na ovaj „vučji čopor“ koji je svoje glazbene interese filtrirao (uglavnom) kroz funk obrasce. Kažem ne slučajno, jer se njihovo ime u bližem ili širem kontekstu veže uz ime genijalaca znanih pod imenom Snarky Puppy.

Ako je odlučeno da bude funk, onda on i bi, ovog puta u jedinstvenoj interpretaciji benda kojeg čine: Jack Stratton (bubnjevi, klavijature, gitara), Theo Katzman (gitara, bubnjevi, vokal), Woody Goss (klavijature) i Joe Dart (bas) uz konotaciju da su to muzičari odreda bijele puti (bez ikakvih negativnih primisli na rasizam ili činjenicu da su ikone funka uglavnom muzičari tamne boje kože) što dodatno otvara vrata radoznalosti. Put nadmoćnosti funka promoviran od strane „svećenika“ novog, super teškog funka, Jamesa Browna, u ovim je glazbenicima pronašao svoje hvalevrijedne sljedbenike i uspješne nastavljače ovog zaraznog, ponekad mahnitog glazbenog stila.

„Hill Climber“ je izišao u prosincu prošle godine, njihov je četvrti po redu album, album koji spada u kategoriju onih naizgled „malih“ albuma koji za sobom ne vuku razvikanu promidžbu i veliki broj prodanih primjeraka; to je album kojem ćete se rado vraćati otkrivajući svaki put neku novu minijaturu, poslasticu ili odsviranu bravuru bilo kojeg člana benda, a koje ovaj album posjeduje u znatnim količinama.

Zašto?

Prvenstveno zbog odlične svirke, rekao bih uvijek potrebnog, ali mnogima neuspješno izvedenog ili neostvarivog groovea očitovanog kroz neraskidivu simbiozu bubnja i bas gitare (osnovni parametri funk matrice) u kojoj se bubanj ne smije nametnuti glavnom ulogom (ionako je to najjači instrument) , da bi nenametljivom, ali preciznom i konzistentnom svirkom omogućio bas gitari slobodno i neopterećeno građenje svojih dionica u čvrstu podlogu koja je apsolutno nužna za realizaciju uzajamne zamršene sonične mreže i to ne samo u funk glazbi. Joe Dart (uzor mu je očekivano bio Flea iz RHCP) svojim je Fenderom kroz cijeli album predstavio „malu školu“ sviranja bas gitare koja bi se apsolutno mogla upotrijebiti u nekakvom priručniku.

Njihov funk izričaj ne spada u one esencijalne, donekle je to hibrid soul funka prožet bogatim ritmičkim implatantima i modernog jazza. Postoji stanovita diskrepancija između stalno prisutne sviračke energije i lirike na koju ipak nije potrebno (osim nekima) obratiti posebnu pažnju. Bend ima par pridruženih članova, na otvarajućoj „Darwin Derby“ vokal je prepušten Antwanu Stanleyu, a na jednoj od odličnih balada „Love Is Beatifull Thing“ vokalne harmonije Theo Katzman uspješno dijeli s Monicom Martin uz odličnu rolu Coryja Wonga na bariton saksofonu.

Akcent je ipak na instrumentalnim numerama kroz koje ekipa suvereno, gotovo nonšalantno isporučuje visoko profitabilne jamove: „Soft Parade“, te u primjerku uspješnog funk obrasca „Lost My Treble Long Ago“ sa finim zvukovima saxa (Cory Wong) i besprijekornim solom na basu Joe Darta kojeg uz Michaela Leaugea smatraju mladim, perspektivnim majstorima bas gitare. „Disco Ulysses“ pomalo podsjeća na Jamiroquaija (što i nije nema mana), dok je u totalno funkoidnoj „It Gets Funkier IV“ gostujući bubnjar Louis Cole (inače osnivač benda Knower) pobrao sve komplimente svojom čistom i nenametljivom svirkom u nevjerojatnoj sinergiji sa bas gitarom tvoreći tako elemente prave kreativnosti.

Svakako treba spomenuti i pjesmu „Lonely Town“ koju bi na prvu asocijaciju mogli s lakoćom smatrati pripadajućim, ili bolje rečeno izgubljenim dijelom Bijelog albuma (zna se čijeg), odnosno nakon pomnog slušanja usporediti je sa nenadmašnim i uvijek prepoznatljivim Beatlesovskim harmonijama npr. kao iz „Maxwell Silver Hammer“.

Članovi Wulfpecka svoju su glazbenu hrabrost iskreno spoznali kao odgovornost u nastavljanju pravljenja dobre glazbe bez samohvalisanja svojstvenog neznalicama ili prodavateljima magle, svaki poznavatelj dobre glazbe prepoznati će njihov rad i objektivno ga valorizirati. Njihova individualnost u stvari je univerzalna, ono što pripada svakom od njih ustvari posredno pripada i svima nama. I zato im na tome hvala.

Đorđe Škarica

Hits 240

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42