War

Review

Nakon problematičnog, introspektivnog „October“, U2 su napravili novi, izražajniji zaokret. „War“ se kuhao tijekom 1982., dakle, neposredno nakon hermetičnog prethodnika, i to kao direktan, brutalno jasan album koji je trebao objediniti viziju koju je bend imao o svijetu u to vrijeme („Čini se kako je rat glavni motiv 1982. godine“, rekao je jednom prilikom Bono) i namjeru da se oštro zaokrene glazbeno-tematski kurs. Rezultat, službeni treći studijski album grupe, jedan je od njihovih najuspješnijih i najhvaljenijih radova.

Uistinu, i danas se „War“ čini idealnim albumom za prvi kontakt s U2. Energičan, nabrijan i izravan, pun izvođačke, ali i autorske strasti, od prve sekunde, rekao bih, vojničkim korakom, maršira preko svojih pulsirajućih melodija. Otvarajuća „Sunday Bloody Sunday“ ostaje i nakon dvadeset i pet godina jedna od njihovih najprepoznatljivijih pjesama. Ona predstavlja brzopotezni, najočitiji rez od dotadašnje poetike, donoseći rasni protestni Edgeov tekst (Bono ga je samo malo prepravio, tek da sve bude artikulirano, budući da je Edge pjesmu pisao s idejom da depresiju, strahove i frustracije koje je tada proživljavao pretoči u kakav-takav komadić glazbe), praskave gitare, dotad najambicioznije Mullenovo bubnjanje i električnu violinu Stevea Wickhama da podcrta glazbenu dramu.

U istom tonu maršira i ostatak albuma, koji predah hvata tek sa sublimnim „Drowning Man“ i „40“, koje prikladno zatvaraju vinilne strane albuma. Čak se i ljubavna „Two Hearts Beat as One“ drži istog nabrijanog obrasca i pršti energijom koja nadilazi osobne emocije. „New Years Day“, vjerojatno najljepša pjesma albuma i još jedan stalni koncertni favorit, isprva je također bila ljubavna pjesma koju je Bono napisao svojoj supruzi, no negdje na putu do snimanja prerasla je te okvire, završivši kao posveta Poljskom pokretu za solidarnost.

U pristupu novom konceptu, U2 su napustili bilo kakvu pretencioznost, kriptičnost ili nedorečenost u tekstovima, što je u dobroj mjeri prožimalo dotadašnji rad. Prikačena energičnoj svirci, takva, mahom politički obilježena lirika donijela je svježinu i pristupačnost koja je i dovela „War“ do broja 1 na britanskoj listi albuma, a i kritičari su prigrlili album kao prvo remek-djelo benda. Meni još posebno drage „Like a Song…“ i „Surrender“ trajno održavaju album svježim i višeslojnim, jer bi pjesme poput „Seconds“ ili „The Refugee“ uz još kojeg parnjaka pojele cjelinu u bezbojnoj pravocrtnosti.

Status remek-djela, kakav mu se često kači, ipak mi se čini malo prenategnutim, osobito kad se „War“ usporedi s kasnijim veličinama poput „The Joshua Tree“ i „Achtung Baby“. No, o tim nijansama nema potrebe naširoko i naveliko. „War“ je prvi općeprihvaćeni veliki album U2. Ovih deset pjesama sve epitete stječene zadnjih desetljeća ponosno i sebično drže i stoje kao nezaobilazna, izuzetno značajna stepenica na razvojnom putu benda koji je ubrzo potom dosegnuo i same zvijezde.

Toni Matošin