Review
Tipična američka priča pokušaja i pogrešaka, uspjeha i neuspjeha, preslagivanja postave i života u sjeni All American Rejects bendova dobila je novi album koji, budimo iskreni, ne zvuči nešto svjetski, ali ni super produkcijski pretenciozno ambiciozno, što je već u relativnom smislu plus za mainstream grupu sa šiškama na stranu idealnu za, recimo, čvrstu drugu poziciju na Billboardu, naravno, u slučaju da se na prvoj nalazi neki ultra emo kuler s kolažiranim video spotom.
Opet sva sila kratkih nabrijanih pjesama punih muškog bijesa sa snažnim motivima o ljubavi koju dijele zidovi, popraćenih glasnim rifovima i kondicijskim bubnjevima bez protuteža. Opet – u smislu na sve ostalo što se momentalno događa, ali žešće u smislu na prijašnje albume grupe koja ove godine, mislim, slavi 10. godišnjicu vlastite egzistencije na college sceni.
I dobro da su se emocije utrostručile jer emocije su ipak najuvjerljivije, pogotovo one nastale iz višegodišnje frustracije koja je s New Again albumom doživjela rez i novu neopterećenu mladost pogodnu za testiranje krajnjih granica snošljivosti zvuka koji iz pjesme u pjesmu sasvim nepotrebno maršira kao da se sprema treći svjetski. I znam da ću opet ispasti malograđanin jer ne shvaćam monotoniju buke, ali ja jednostavno za razumjevanje zvuka trebam kontraste kojih na novom albumu Taking Back Sunday opasno manjka. Od prve do zadnje pjesme isti se sistem prostire kao perzijaner s uvijek istim dezenima, istina – lijepima, al ono, ne zanima me.
Tu i tamo situacija se smiri, ali opet prerano prerasta u predvidljivu šablonu prosječnog urbanog rocka koji daleko od toga da iritira, ali koji ne pruža nikakvo posebno zadovoljstvo slušanja, ili barem provokaciju u produktivnom smislu. Ono što unatoč kritikama treba istaknuti je druga Sink Into Me s iznenadnim vokalnim promjenama i sirovom gitarom koja se u pravom trenutku usaglašava s ostatkom, a izdvojit ću i ambicije pjesme Catholic Knees koje možda nisu do kraja ostvarene, ali koje bar malo pomiču granice u odnosu na ono ispred i ono što slijedi, a uz sve navedeno tu je i nježni bonus – Didn't See That Coming – koji efikasno sjeda kao nekakav blagi sentiment usred sveopće gorčine.
Zapravo, sasvim mi je jasno zašto Taking Back Sunday ne kotira jednako kao neki objektivno lošiji kolege. Jednostavno im fali taktike. A možda i bolje, jer taktika često ubije spontanu energiju koje ovdje, ako već ničeg drugog, ima na bacanje.
Marina Vukman