Review
Razlaz jednog od naših najboljih bendova od osamostaljenja naovamo, Bambi Molesters, u srpnju ove godine odjeknuo je Hrvatskom kao najava velike praznine, tim više jer ga je ekipa iz Siska popratila tek s jednom novom pjesmom. No, paralelno s tim zbivanjima, u studiju su se ponovno okupili The Strange, odnosno, zajednički projekt Bambija i Chrisa Eckmana iz američkih The Walkabouts, koji je još daleke 2004. urodio sjajnim albumom "Night of Forgotten Films". "Echo Chamber" je tako postao svojevrsni (post)labuđi pjev Bambi Molestersa kao i novi početak jedne srodne lijepe glazbene priče.
Tamo negdje gdje je, dakle, "Night of Forgotten Films" stao, drugo studijsko izdanje The Strange je, sada i uz pomoć Luke Benčića iz još jednog sjajnog domaćeg sastava američkih receptura, My Buddy Moose, nastavilo, donoseći nam fino izbalansiranu i – treba li uopće reći – odlično odsviranu zbirku što odiše americanom više nego pola američke rock-produkcije. Preslagivajući i nijansirajući slojeve surf-rocka, bluesa, tex-mexa, alt-countryja, filmske glazbe pa i jazza i soula, sve u prevladavajućem melankoličnom tonu, očito nadahnuta ekipa u češkoj je prijestolnici, gdje se album snimao, pronašla svoju američku pustopoljinu i nove "zaboravljene filmove" s koje je valjalo otpuhati prašinu. Puhači i gudači koji su se u izgradnji tih slika pridružili rokerskoj mat(r)ici od "Echo Chamber" su načinili album širokih dosega i izuzetno bogatog krvotoka te iznimne sugustivnosti.
Sve ovo zadnje navedeno odmata se sa zvučnika već na samome početku, u "Lonesome Rider", koja ne doziva samo naslovom film kao svoj pomoćni medij. Vestern kojeg pjesma evocira čini se kao poveznica klasika žanra i Peckinpahovih "anti-vestern" bravura, odnosno, posveta Morriconeovim "ozvučenjima" Leoneovih besmrtnih spaghetti-vesterna. Ovo, naravno, uzmite tek kao igru asocijacija, jer ekipi okupljenih pod naljepnicom The Strange cilj je bio i jest prije svega stvarati dobru, kvalitetnu glazbu boja, okusa i mirisa kakve pamte iz kuharica iz kojih su sami učinili zanat i potpirivali ljubav prema notama. Naslovna pjesma tako već po tom sjajnom "filmskom" uvodu priču vodi u tipičnije rokerske vode kojima će bend i nastaviti plovidbu s, primjerice, "Dime a Dozen" ili "Fast Train to Nowehere", pa i s "Last Summer Song" koja prije svega Eckmanovim vokalom priziva Rolling Stonese, stalno u smjeru zapada.
Prevladavajućoj melankoliji ključne pak konture daju sjajne "Dead End Shore", produbljena i proširena vokalom hipertalentirane kantautorice Irene Žilić, gudačima iz pozadine te solažama Andreja Jakuša na trubi, zatim baladna "Killing Time" koja na toj razini već nameće Calexico kao najsrodnije suputnike, glasovirom podcrtan kolaž bluesa i jazza "Broken Town Blues" te zaključna, bambijevska laganica "Lights of Red Valley". Negdje između, kao možda najintrigantnija epizoda, stoji orguljama ozračena "Shoot the Bear", nepredvidljiva glazbena pripovijetka u kojoj The Strange jasno ukazuju koliko im je dalek domet, kao i koliko čvrsto stoje na toj poziciji s koje suvereno odašilju svoje dimne... pardon, glazbene signale.
"Echo Chamber" ne zarobljava svoga slušatelja na prvu, već se bogatim teksturama i uvjerljivim sugestijama zavlači u uho polagano, strpljenjem svojstvenim najboljima u branši. Kao takva pobjedila je na natječaju "Internacional" Hrvatskog društva skladatelja, koji se raspisuje sa svrhom promoviranja dobre, kvalitetne domaće glazbe na međunarodnom tržištu. Na tako širokom tržištu ova ekipa, doduše, nema većih problema ni inače, ali svaki poguranac dobro dođe, osobito kad svaka nota ima svoje pokriće, a svaka pjesma snagu filma. (Ne samo zato) jedan od hrvatskih albuma godine!
Toni Matošin
