A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | 44/876 | 2:59 | ||||
2 | Morning Is Coming | 3:11 | ||||
3 | Waiting For The Break Of Day | 3:18 | ||||
4 | Gotta Get Back My Baby | 2:56 | ||||
5 | Don’t Make Me Wait | 3:35 | ||||
6 | Just One Lifetime | 3:30 | ||||
7 | 22nd Street | 4:00 | ||||
8 | Dreaming In The U.S.A. | 3:08 | ||||
9 | Crooked Tree | 3:37 | ||||
10 | To Love And Be Loved | 3:29 | ||||
11 | Sad Trombone | 5:43 | ||||
12 | Night Shift | 3:26 |
Po kojim bi se obilježjima Gordona Sumnera poznatijeg pod umjetničkim imenom Sting moglo smatrati jednim od najpoznatijih pokretača glazbenih „organizacija udruženog rada“? Možda njegova spoznaja da su dosada i znatiželja budni pokretači svake umjetnosti, ili svjesnost u svoje sposobnosti čije su finalni rezultati učinili ovaj svijet kudikamo ljepšim i plemenitijim, kao i životno iskustvo koje ga je naučilo da sa starošću snovi nikako ne trebaju blijediti.
Svoje brojne i plodne snove pretočio je kroz suradnje s mnoštvom poznatih i manje poznatih glazbenika od kojih bih izdvojio nevjerojatno uspješne simbioze s Paulom Simonom i Peterom Gabrielom koje su rezultirale nizom predivnih i jedinstvenih koncerata na kojima su njegove, kao i kompozicije navedenog dvojca dobile nove živote kroz nezaboravne aranžmane, Stingovih ruku djela. Za te suradnje nitko razborit sasvim sigurno neće kazati da je „bio tamo gdje ne smije“, naprotiv.
Opus Orvilla Richarda Burrella ili Shaggyja na prvi pogled nespojiv je, neusporediv sa Stingovim, predstavlja iskreno iznenađenje, no sve biva jasnije iz Stingovog opetovanog poštivanja ostavštine Boba Marleya, kao i želje da rezultat ove suradnje bude glazba usmjerena prema svijetlu, zabavi i plesu. Tako da se bolji glazbeni medij za prezentaciju ugode nije mogao ni zamisliti.
Nije se slučajno Sting vratio svojim glazbenim počecima, hipnotičko-magičnim ritmovima sa toplih Kariba, točnije sa Jamajke. Reggae (bijeli reggae kako su ga znali svirati The Police) ipak je dio njegovog glazbenog DNK-a. Naoko jednostavan glazbeni stil obilježen sa ne više od 2 akorda, pulsirajućim basom, bubnjarskim pristupom koji doslovce okreće na glavu njegovu uobičajenu ulogu. U suvremenoj glazbi prisutan je od davne 1967 godine u kojoj se njegova inicijacija pripisuje grupi The Pioneers i kompoziciji „Long Shot (Bus Me Bet)“. Za svjetsku pandemiju priznanje se pripisuje doajenima ovog žanra Bob Marleyju, Peteru Toshu, grupi UB40, Grace Jones, kao i jednoj od svjetski najubojitijih ritam sekcija – Robbieju Shakespearu (bas) i Sly Dunbaru (bubnjevi).
Naoko jednostavan, nekima dosadan, reggae ipak ne predstavlja prazno platno, ima tu pregršt prisutnih finih nijansi čiju konzumaciju uvjetuje nezaustavljiva želja za pokretom, točnije za plesom; tako da Stingu nije bio nikakav problem te nijanse dodatno pojačati gustim namazima svojih prepoznatljivih tonova koji su rezultirali ponovnim utvrđivanjem i poštivanjem reggae postulata, a ponekad su se otrgli prema zanimljivim nadogradnjama istog. Netko može postaviti pitanje koliko je racionalna Stingova odluka da se s nepodnošljivom lakoćom prešalta iz čvrste rock jezgre (njegov album „57th & 9th“) u jedno fluktuirajuće, gotovo relaksirajuće stanje, no očito je da ratio u odnosu na emocije s lakoćom gubi ovu bitku, jer što srce želi to glava formira.
Shaggyjev duboki, impresivan glas, ovog puta razumljivog izgovora u odnosu na njegovu simpatičnu mješavinu lokalnog dijalekta i „klingonskog“ uvijek prisutnog u njegovim pop uspješnicama u kombinaciji sa Stingovim donekle nazalnim vokalom i sa reprezentativnim instrumentalnim okvirom, formirali su centripetalnu silu koja nas s lakoćom uvuče u samo središte jednog, pa recimo, ne epohalnog ni reprezentativnog primjerka ovog glazbenog stila, ali primjerka kojem se uvijek s lagodom možemo vratiti, te nanovo zavrtiti telefonski broj iz samog naziva albuma.
„Don't Make Me Wait“ već sada ima sve potrebne atribute zbog kojih će se dugo i često vrtiti po medijima, dok nas „Waiting For The Break Of Day“ s lakoćom može vratiti na Brand New Day atmosferu, dok totalnu relaksaciju donosi „Morning Is Coming“.
Zajedničku svirku oplemenili su svojim učešćem stalni Stingov gitarist Dominic Miller, česti gost na njegovim albumima Branford Marsalis na saksofonu, te jedan od zaštitnih znakova reggae glazbe – Robbie Shakespeare, glavom i bradom. Sasvim dovoljno, zar ne?
Đorđe Škarica
« 57th & 9th | Sting Albumi Kronologija | My Songs » |