Collapse Into Now

Review

Možemo biti sitničavi ili, da budemo manje samokritični, strogi, pa reći da nisu isporučili uistinu veliki album, odnosno, remek-djelo, još tamo od epohalnog "Automatic for the People" ili možda, popustimo li malo, od spontano dobrokuhanog "New Adventures in Hi Fi". Neki će se uistinu predati takvom gledanju na životni vijek R.E.M., no bila bi to isuviše nepotrebna nepravda prema bendu koji nas je u svojih preko trideset godina djelovanja uveseljavao u najgorem slučaju solidnim albumima. Ma da, naći ću opravdanje i za "Around the Sun", a olako napadni "Up" obožavat ću žarom kojeg čuvam za najveće, a vi mi navedite (i adekvatno obrazložite) jedan loš naslov Stipea i ekipe. Da se razumijemo, riječ "loš" koristimo u njezinom punom značenju, ne samo unutar okvira opusa predmetnog benda. A sve to povodom petnaestog po redu studijskog dugosvirajućeg projekta ove rock-institucije…

Kad postanete institucija u svijetu pop kulture, nužno podliježete automatizmima koji vam otupljuju osjetila, kreativnu energiju zagađuju nesvjesno usvojenim manirizmima i postavljaju staklenik visoko iznad vaših glava. R.E.M. su institucijom postali još devedesetih, izrastavši iz najfinijih voda nezavisnog američkog rocka u popkulturnu nezaobilaznost a da nisu značajnije (ako uopće) skrenuli sa zacrtanog puta i poetike koju su ustanovili. Istina, nisu bili imuni na očekivanja i zahtjeve, ali prvenstveno svojih istinskih poklonika, kao i na vlastite manje racionalne imperative. Baš zato, pogledamo li skupljenih obrva na njihov rad od po mnogo čemu prijelomnog, albuma "Up" naovamo, svakim su novim naslovom htjeli nešto točno određeno dokazati i pokazati: "Reveal" je morao pobjeći od zvuka prethodnika što je moglo suptilnije a osjetno u sretniju prošlost, "Around the Sun" je za cilj imao izjasniti se politički i moralno u vrijeme koje je to tražilo (pogotovo od jedne institucije u kakvu su izrasli), a "Accelerate" je trebao glasno istaknuti da su bili i ostali prvenstveno rock bend. "Collapse into Now" se čini napokon kao album bez imperativa i zadatka. Naprosto album velikog benda, s uobičajenim omjerom bržih, mid-tempo i sporijih pjesama na uobičajenoj četrdesetminutnoj špranci.

Rad na onom što će Stipe, Mills i Buck prozvati svojim najboljim izdanjem još tamo od dičnih ranih devedesetih započeo je u studiju Jackpot u Portlandu da bi se demo snimke snimljene tamo dorađivale i preoblikovale u trima studijima, među kojima je i čuveni Hansa u Berlinu (poveznice: Bowie, Lou Reed, Cave, Iggy Pop, U2). Prva namjera je upravo i bila snimiti tek novi album, lišen koncepta ili ugođajne uniformiranosti. Jednostavna koncepcija na kojoj bi mnogi, osobito s njihovim stažom u radnoj knjižici, pokleknuli kao naši političari pred EU-božanstvima, za R.E.M. postala je tako prava dobitna formula za potpunu konsolidaciju benda potrebnu nakon danas već davnog odlaska bubnjara Billa Berryja i svih uglavnom neopravdanih kritika na njihov račun od tada naovamo. Upravo tu do izražaja dolazi ono što ovaj jedinstveni bend izdvaja iz razreda dugovječnih, poput najbližih vršnjaka U2 i Red Hot Chili Peppers – srčanost i brižno održavana svježina evidentna i nakon toliko albuma, bura i oluja, panegirika i pokuda, uspona i padova. I kad su bili najbliži zanatskoj pravocrtnosti i ravnodušnosti (npr. na "Around the Sun"), R.E.M. se znao trgnuti taman na vrijeme i isporučiti svoju uobičajenu porciju duha i mota od života. Uredna produkcija Jacknifea Leeja tako ne samo da nije zagušila ili prepeglala taj žar, već ga je efektno naglasila.

Otvarajuće "Discoverer" i "All the Best", koje slijede zvukovlje "Accelerate", poput pisma su namjere, ali ne bez ostavljanja prostora iznenađenjima. Sjajne skladbe, prozračne koliko i energične stoje na pravom, baš jedinom logičnom mjestu, da udare tempo koji ne mora nužno robovati njihovim atributima. Bend će na sličan način zaprašiti još nekoliko puta na albumu, prvo singlom "Mine Smell Like Honey", a zatim jednim od vrhunaca albuma, prašećom "Alligator Aviator Autopilot Antimatter", na kojoj je Stipeu u nadvikivanju pripomogla i kanadska electro-čudakinja Peaches (trenutno mi najpamtljivija suradnja s The Flaming Lips na nedavnoj preradi klasika "Dark Side of the Moon"), te najslabijom (srećom, i najkraćom) pjesmom u zbirci, "That Someone Is You". Kao svojevrstan antipod rokijanju nabrojanih pjesama stoje, pak, pravi dragulji nove R.E.M. radionice. "Every Day Is Yours to Win", "Me, Marlon Brando, Marlon Brando and I" i posebno "Walk It Back" prizivaju pastoralnost većeg dijela "Out of Time" i melankoliju "Automatic for the People", ali su i mnogo više. Tihe, retrospektivne pjesme odavno su se dokazale najzahvalnijima za Stipeov vokal (podsjetila me na to nedavno i jedna prijateljica pjesnikinja), a nakon toliko oglednih primjeraka ta kombinacija ne može pobjeći daleko od savršenosti.

Ostatak materijala, kojeg bismo, odajući se nakratko lijenosti, mogli opisati kao "pod razno", okuplja, naravno, pjesme iz srednje zone. Počevši od svakim novim slušanjem sve ljepše i dopadljivije "Überlin", one su okupljene na prvoj polovici albuma, između uvodnih razarača i sublimnosti "Every Day Is Yours to Win". Dok je "Oh My Heart" izvedena gotovo rutinski kao tipični komad bendovske pjesmarice, "It Happened Today" obilježit će jedva primjetno vokalno gostovanje Eddieja Veddera. Još jedno zvučno gostovanje obilježava "Collapse into Now". Završna "Blue", koja je kategorija posve za sebe, ponovno, nakon nezaboravne "E-Bow the Letter", dovodi punk-poetesu Patti Smith u studio s R.E.M. (na toj pjesmi, kao i na "Alligator Aviator Autopilot Antimatter", na gitari gostuje i njezin stalni gitarist Lenny Kaye), što rezultira izrazito efektnim epilogom. Epilogom posve običnog albuma. Običnog, ali baš u tom velikom koliko je velik bend R.E.M.

"Collapse into Now" uistinu nije, dakle, remek-djelo u rangu "Murmur" ili "Automatic for the People", ali takvo cjepidlačenje nipošto neće i ne smije pokvariti užitak slušanja novog sjajnog albuma benda koji ne zna za prosječnost. Lakoća kojom oni nižu takva i slična djela još uvijek zadivljuje i čini ih ovoga trenutka možda najvećim živućim bendom. Institucijom koja još uvijek uspješno bježi od svih negativnih atributa koje taj izraz inače privlači.

Toni Matošin