Review
Pišući zadnjih godina o recentnoj pop i rock produkciji, izvježbao sam se ne gledati na domaći ogranak iste kao na bezizlazno blato. Uistinu, prelako je sagledati sve crno i pesimistično, reći kako su cajke sveprisutne, kako medijima vladaju tek prerušeni narodnjaci i kako nema nade u budućnost, kako sve što je vrijedilo odavno više ne proizvodi, a nove nade koje i proizvode rano posrću i nestaju u sveopćem sivilu. Takvo je gledanje (kojeg sam donedavno i sam njegovao) samo kretanje linijom manjeg otpora, površno sagledavanje (pre)uske slike i pružanje usluge upravo onom negativnom što zagađuje taj isti prostor. A treba biti analitičniji, pa, za početak, i brutalno iskren: nisu cajke uništile diskografiju ni srozale ukus, već nedostatak energije i kvalitete kod onih koji bi trebali biti "bolja" polovica, snažna suprotnost. No u zemlji opterećenoj prošlosti ideologijama, koja nikako da konkretno prizna da ju je sustavnije i krvoločnije opljačkale vlastita privatizacijska mafija i "neprivatizirani" duh bivšeg režima nego što su to uspjele sve srpske vojske, bande i milicije, društveno-kulturni mehanizmi uvelike su razdrmani i dugo nenauljeni.
Riječki Quasarr uklapa se u priču kao jedan ne toliko blješteći koliko tipičan primjer pijuna u ovim i ovakvim razglabanjima i sagledavanjima, ali i kao ono što ću silom prilika užlijebiti u sanirajući mehanizam recentne hrvatske pop produkcije. Jer, otpuhnemo li medijima napumpane pseudopop nebitnosti i narodne junake, oronule i polumrtve rock-veličine i sterilne mainstream figurice, sve redom proizvode sveopćeg srozavanja kriterija i spuštanja svih zamislivih letvica, te se osvrnemo na ono što nam je svo vrijeme ostalo zaklonjeno pod svim tim nametnicima, moći ćemo pronaći i kreativne snage koje se trude, koje rade, koje se pokušavaju osoviti na noge golom snagom talenta, ali i dobrog ukusa (koliko god ovo bila dvojbena, subjektivna kategorija). Šestočlani pop sastav iz (opet) Rijeke čeprka po svojoj stazi upravo tim oružjima, probijajući se kroz eter čak prilično uspješno. "Propaganda" je njihov drugi album, stvaran godinama, a izišao tri godine nakon prvijenca.
Ono najbitnije i najpozitivnije u cijeloj priči njihov je jasan stav da žele i mogu biti present tense. Glazbeno, ovo je više nego sjajan proizvod, pametno sklepan i maštovito nafilan. Spoj živih instrumenata, elektronike i orkestracija u drugom planu u slučaju Quasarra zvuči potentno i uzbudljivo, glazba razvaljuje i poziva na bacanje u sve raspoložive etere i TV-studija. No, ono gdje bend pada baš je ono što vrlo često zaustavlja te i slične snage negdje na pola puta. Prvo, to je vokal, toliko nezanimljiv i isforsiran da mi je prva neizgovorena sugestija bila da bih volio čuti sve ove pjesme kao instrumentale. A tom sugestijom dolazim i do rješavanja drugog "problema", a to su tekstovi koji su, kako to često biva kod mladih bendova, otprilike na razini srednjoškolske poezije. Najočitiji je primjer singl, naslovna pjesma koja glazbom razvaljuje, ali tekstualno može zadovoljiti tek tinejdžerke koje se vide pametnijima od svog uzrasta. Baš zato mi najdraža pjesma s albuma i jest završni instrumental "Jutro".
Eto, dakle, imamo pri ruci vrlo vitalan bend širokih mogućnosti, ali sa svim dječjim bolestima koje njih i njima slične ipak stalno drži negdje "ispod". Poveznice s Urbanom, odnosno, s Laufer, osobito u "Pustinjama" (sličnosti i u boji vokala i u samom naslovu) čak ne uljepšavaju sliku, već naprotiv. Čini se kako će Quasarr do željenog punog uspjeha morati podosta poraditi na autorskom identitetu. Tada možda i infantilni izleti u čistu elektroniku poput "Inferno" ne budu mogli dobiti mjesto na službenom albumu.
Ono gdje polažem nadu je, dakle, baš to pročišćivanje demonstracije talenta, koje bi Quasarru, Kinoklubu ili My Buddy Moose, pa, recimo, i Onli tu, pomoglo da, svatko u svom podžanru, postanu kvalitetna alternativa unutar samog mainstreama i da bar malo prodrmaju pozicije imenima kao što su Gibonni, Prljavo kazalište i da ne spominjem neke tragičnije likove. Jer nije sve crno niti je sve u vlasti "zla". No, bitka se dobiva jačanjem vlastitih snaga, a ne pukim, tek ukusom argumentiranim napadima na protivnika.
Toni Matošin
« Quasarr 
