A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Vrijeme | 4:42 | ||||
2 | Prolazi sve, zar ne? | 3:11 | ||||
3 | Samo ti (norma belle) | 4:18 | ||||
4 | Hotel apatija | 4:19 | ||||
5 | Dosta mi je tog | 3:23 | ||||
6 | Tko to krade? | 0:45 | ||||
7 | Kad nemaš kud | 3:14 | ||||
8 | Opet se smijem | 4:32 | ||||
9 | Nema signala | 3:34 | ||||
10 | Otkud ti pravo | 3:57 | ||||
11 | Ljubav | 3:19 | ||||
12 | A ja neću (nikada) | 3:27 | ||||
13 | Za malo nježnosti | 5:43 |
Nedavno je netko Prljavo kazalište proglasio domaćim Stonesima. Nastavljajući usporedbe, onda Parni valjak možemo uvjetno smatrati domaćim Beatlesima. Iskreno i jedna i druga usporedba isključivo su subjektivne naravi koje ne treba asimilirati bez dodatnih i neophodnih za i protiv. Poznato je da o ukusima i etiketama ne treba trošiti previše riječi i vremena. Zato i nećemo.
„Staroj dami“ hrvatskog rocka ovo je 19. studijski album, sasvim indikativnog imena. Kaže stara albanska poslovica: „kada žabe krekeću, vrijeme se kvari“. Sasvim neprimjenjivo na Husa i ekipu. Njihovo vokalno instrumentalno „kreketanje“ i dalje posjeduje pristojnu dozu melodioznosti i harmonijske uzbudljivosti, a vrijeme još uvijek nema obilježja kvarljivosti. Nakon 40 godina karijere biti na domaćem predziđu - braniku pop/rocka i nije tako beznačajna činjenica, naprotiv to je sasvim respektabilna stvarnost. Hus, Aki, Brk, Preksi, Bero, Dado zasigurno nisu junaci našeg doba, neki mlađi su preuzeli te nezahvalne uloge, prirodni tijek vremena odradio je svoj zadatak. Usprkos tome, Valjak i dalje ima svoju vjernu armiju, njihova vatra se još nije ugasila, njihovi koncerti produkcijski, aranžerski, spadaju u same vrhunce audio-vizualna prezentacije na domaćoj sceni. A za te činjenice još od početka njihove karijere, bez omalovažavanja ostatka ekipe, najviše zasluga pripada prirodnoj osovini, jedinstvenom amalgamu Hus-Aki, bosanskoj (porijeklom) specifičnoj autorskoj duši i makedonskoj vokalnoj vatri.
„Mala“ pomoć pri nastanku ovog albuma pripada i Igoru Geržini, Josipu Grahu, Nevenu Frangešu i Tini Kresnik – od kojih su neki gotovo stalni članovi bez kojih se manifestacije u živo i ne mogu zamisliti.
Vrijeme, ono ljudsko po definiciji je konačno, u slučaju Parnog Valjka često je povezano sa ljubavi, temeljnim nagonom ljudskog bića koji tjera cijelu egzistenciju da se ostvari kroz radnju. Ljubav koja se nikada ne rađa u zloj duši, ljubav koja često u njihovim stihovima putuje u prošlost - sretnu ili tužnu, stoga se ova kombinacija vrijeme-ljubav proteže u gotovo svakoj kompoziciji na ovom albumu. Svoju egzistenciju Parni Valjak potvrđuje kroz ovu novu, konkretnu radnju; njihova želja (kakva - to samo oni znaju) prezentacije novog materijala, uz apendiks nekolicine starih, iako nije savršena zasigurno će pronaći adekvatan odziv u eteru. Usput savršenstvo ne postoji, shvatiti ga pravi je trijumf ljudske inteligencije, a postići ga najopasnija je od svih ljudskih ludosti.
Nakon slušanja ovog albuma stječe se dojam generalnog problema kojeg imaju gotovo svi bendovi sa dugogodišnjom karijerom. A to je, neću kazati, linija manjeg otpora, već stanoviti, prepoznatljivi i opravdani zamor materijala izražen u nedostatku kompozicija koje bi mogle ravnopravno konkurirati odavno ustoličenim biserima na kojima su izgradili svoju slavu.
Što se same orkestracije tiče, ona je kao i uvijek, bez iznenađenja odlično izvedena u njihovoj prepoznatljivoj maniri, sa svrsihodnom podjelom uloga, bez posebnog isticanja pojedinih instrumenata.
Peakove albuma možemo pronaći u otvarajućoj „Vrijeme“ koja će sigurno naći adekvatan pjevni odziv iz publike na koncertima, kao i u „Za malo nježnosti“ (nalazi se na albumu „Live in Pula“) koja bi se hrabro mogla „potući“ za mjesto zasluženo pod suncem uz njihove nezaboravne balade („Jesen u meni“, „Sve još miriše na nju“).
Ostatak materijala, ne previše ujednačen, ne izaziva ushićenje na koje smo navikli slušajući svima poznate note i verse; solidni riffovi su jedan od njihovih zaštitnih znakova, pa ih i ovdje pronalazimo. Kao i nezaobilazne deja vu trenutke iz njihovog prebogatog opusa kojim su zadužili mnogo generacija kroz prošlost, a siguran sam i u budućnosti.
Sve je to, ponavljam, normalno i očekivano, Parni Valjak je već odavno obogatio domaći pop/rock, pa svaki mali dodatak učvršćivanju tog statusa ima specifičnu težinu. Uostalom Hus i društvo ne oponašaju nikoga, njihov put za mlađe treba biti dio glazbenog obrazovanja, a za starije dio iskustva.
Postoji mišljenje da loša glazba ima svoje prednosti: popularnost i prođu. Valjak ima i jedno i drugo, a loša glazba, ma o čemu pričate. Valjak je odavno stekao imunitet na nju.
Nakon ovog, na zadovoljstvo njihovih poklonika, slijedi nova turneja, zar ne?
Đorđe Škarica
« Nema predaje | Parni Valjak Albumi Kronologija | Antologija » |