MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Veljača 2018
Format Albumi
Vrsta Blues / Blues rock
Dodano Srijeda, 28 Veljača 2018
Žanr Blues
Broj diskova 1
Edition date Veljača 2018
Etiketa Forty Below Records
Tags John Mayall

Review

Uz legendarnog Johna Mayalla na ''Three For The Road: A 2017 Live Recording'' prilog su dali Greg Rzab (bas) i Jay Davenport (bubnjevi), koji su prošle godine odradili pravu europsku turneju u ovom sastavu, na kraju bez gitarista Rockyja Athasa, koji je ostao u Americi. Sve u svemu, Mayall i bend kao da ne trebaju odmora, već su im životna hrana upravo nastupi uživo i rad u studiju. U gotovo sat vremena ova trojka će vam pružiti istinske užitke, koji će vas svako malo podsjećati da im se što prije morate vratiti. Sa svojih gotovo 85 godina života ovaj britanski blues glazbenik kao da je tek počeo, on neumorno i svakodnevno grabi naprijed i naravno da se pitam odakle mu ta silna energija.

Ovih deset live tonskih zapisa vrlo plastično će vam dočarati kako to Mayall domišljato radi. Nema nikakve sumnje, upravo ovaj album spada u ponajbolja ostvarenja snimljena uživo tijekom prošle godine.

John Mayall je prvenstveno čovjek, glazbenik koji svoje viđenje i percepciju bluesa vrlo jasno svima stavlja na raspolaganje. Njemu stvarno više nije potrebno nikakvo dokazivanje ili nešto tome slično, on svojom glazbom, jednostavno, kao nekada pokojni B.B.King, zaslužuje status i titulu ambasadora bluesa. Svaki njegov album upravo tome služi: edukacija, promicanje i popularizacija bluesa kao glazbenog izričaja.

Albumom  ''Three For The Road: A 2017 Live Recording'' Mayall i bend otvaraju bogatu škrinju blues ostavštine. I naravno, i ovim albumom želi se samo još jednom naglasiti velika važnost samog Mayalla u blues glazbi, ali i općenito u modernoj glazbi 20. i 21. stoljeća.

Kada sam 1976. po prvi put došao u doticaj s tradicionalnim bluesom, bila je to ljubav na prvi pogled. Prisjećam se dobro da sam tada po prvi put čuo za legendarne stare majstore bluesa kao što su Robert Johnson, Charlie Patton, Bukka White, Blind Willie McTell, Leadbelly, Big Bill Broonzy, Blind Lemon Jefferson, Son House, Robert Nighthawk, Otis Spann, Blind Willie Johnson, Skip James, Muddy Waters, Memphis Slim, Pine Top Perkins… ma tko bi ih sve nabrojio. Tada je to bilo pravo glazbeno otkriće i otrežnjenje istovremeno. Zašto? Ma kada sam po prvi put čuo kako Leadbelly izvodi ''Black Betty'', kako Big Bill Broonzy prezentira temu ''Wonderful Tonight'' i tako redom… jednostavno sam 'pukao' i ostao zapanjen kako je bila velika moja zabluda. Do tada sam slušao isključivo blues koji je dolazio iz radionice legendarnog velikog meštra britanskog blues booma šezdesetih, karizamtičnog Alexisa Cornera, a uz njega tu su još bili John Mayall, Van Morrison, Eric Clapton, Peter Green, Long John Baldry i drugi. Brojni bijeli glazbenici imaju veliku zaslugu što su taj i takav blues 'isfurali' i dali ga širokoj populaciji poklonika tog jedinstvenog glazbenog pravca. No, ono što me posebno smetalo kada se govori o tom dijelu priče je činjenica da su ti bijeli glazbenici pobrali gotovo svu slavu, dok su pravi crni autori ostali gotovo anonimni. Srećom, mnogi bijeli bluzeri učinili su i mnoge lijepe stvari i dali su si truda da upravo ti crni glazbenici ne budu zaboravljeni. I zato svaka im čast!

Ovdje moram spomenuti jedan mali fragment iz svoje mladosti, kada sam otprilike 1977. ili 1978. po prvi put čuo album ''Jazz Blues Fusion'' ovog legendarnog majstora britanskog bluesa, kojeg je 1972. objavila diskografska kuća Polydor. Tada sam prvi put čuo kako može izuzetno dobro zvučati upravo takav spoj. U to vrijeme, a već tada sam kasnio 5 ili 6 godina, ovaj album bio je kultna longplejka u koju su se mnogi tada moji glazbeni prijatelji zaklinjali. Prošlo je nekoliko godina i tek tada sam shvatio da sam ipak cijelu stvar kužio na malo drukčiji način. Naime, oni stariji pričali su mi kako je to zapravo ploča koja jasno ocrtava neke granice,a  ja sam polako sam došao do spoznaje da što se album više sluša on sve jasnije ocrtava da granice ne postoje. Poslije ovog albuma došle su brojni drugi albumi kako samog Mayalla tako i drugih glazbenika, no ova ploča zaista ima kultno mjesto i značenje za mene osobno. Ona je bila neka prekretnica kojom sam polako ušao u neke druge vode.

Zašto cijela ova priča? Iz jednostavnog razloga da se može steći uvid kako neke stvari zapravo progradiraju i mijenjaju se gotovo u korijenu tijekom godina. Prije, eto, nekih 10-15 godina došao sam do stupnja kada sam odlučio blues promovirati na dva kolosijeka. Prvi, uvijek podržavati i isticati tradicionalne vrijednosti i drugi, omogućiti afirmaciju novonastalim blues glazbenicima i bendovima. Ubrzo je došla potvrda moje promjene, uz mnoge nove glazbenike uslijedili su i albumi renomiranih i najvećih bluzera, zaista osjećao sam se odlično. Nakon gotovo 40 godina proučavanja i uživanja u bluesu došlo je vrijeme kada mi se osobno obraćaju glazbenici, kada se razne promotorske i  diskografske kuće same trude i žele da budem više–manje u žiži događanja kada je u pitanju današnja svjetska blues scena. Naravno, nemoguće je apsolutno sve pratiti ali jedna dostatna količina materijala ipak prolazi kroz moje uređaje i mene samog.  

Prije  svojeg 85. rođendana Mayall još s istim žarom, ali sada ipak malko u ''slow'' formi izvodi skladbe snimljene za ovaj album. No, isto tako, ovi glazbenici dali su mu jedan novi poticaj u kreativnom i improvizacijskom smislu samog nastupa.

I stoga, ovaj live album ima kao i njegovi brojni albumi izraženu kvalitetu i osjećajnost, osobito u instrumentalno prezentacijskoj formi (preporučujem poslušati zapravo cijeli album) i sve će vam postati kristalno jasno. To je zapravo i najveća vrijednost ovog live albuma.

Mladen Lončar – Mike

Hits 680
The Turning Point « The Turning Point John Mayall Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42