Review
Prošloga sam puta zakasnio, ali ne i zaboravio na njih. "Side Pony" je bio jedan od najzanimljivijih albuma 2016., zbirka sjajnih pop-pjesama s blistavim prefiksom "retro" na svakoj od njih, čime su Lake Street Dive okrunili dugi startni dio karijere kao bend iznimnog znanja i htijenja. Čitateljima SoundGuardiana predstavio sam ga s čak godinom zakašnjenja, ali nekada upravo takvi propusti začine slušateljski užitak, a i sam dojam o albumu sazrije u punini subjektivnog doživljaja. Ono što sam tada pokušao opisati kao "prstohvat R&B-ja, mjerica soula, žličica funka, pinkica disca, laka doza ranoga rocka, kap swingom obogaćenog jazza, sve u loncu od nehrđajućeg popa, a pod pokroviteljstvom Motowna i Muscle Schoalsa i uz konzultacije kuharica s potpisima od Dusty Springfield do Amy Winehouse" dobilo je sada svoj nužni i dužni nastavak: bostonski kvartet kojem se sada pridružio i stalni klavijaturist svoju je ljubav prema naftalinskim notama i svim inkarnacijama soula odlučio potvrditi albumom "Free Yourself Up".
Ono što odmah upada u uho izostanak je lakodopadljivih pjesama kakvih je na "Side Pony" bilo i više od nekoliko. To, naravno, ne mora nužno uopće biti mana, bar dok pokriće leži u slojevima glazbe i/ili kompaktnosti cijele zbirke. Na žalost, i nakon sedam ili osam preslušavanja deset pjesama što čine "Free Yourself Up", nisam uspio pronaći kvalitetan nadomjestak izostanku uistinu pamtljivijih pjesama. Ostao sam, naime, pod dojmom da smo dobili tehnički izrazito kvalitetan session, ali kojem ponestaje autorske svježine i nekih novijih aduta iz rukava.
Izniman vokal Rachael Price opet gospodari studijem, a onda i zvučnicima, usprkos jednako iznimnoj "pismenosti" instrumentalista koji su i mnogo više od puke glazbene pratnje. Glas ovijen svim pravim sastojcima da dostoj(anstve)no baštini spomenutu Dusty Springfield i da bude autentičan i soul i blues i pop i rock te preleti sve vremenske granice prvi je instrument albuma, ali tek brižno hranjen autorskim doprinosima ponajviše basistice Bridget Kearney i potpomognut uistinu sjajnom glazbom, čiju tapiseriju još kroje gitarist Mike Olson, bubnjar Mike Calabrese i noviji član, klavijaturist Akie Bermiss, Rachael uistinu blista. Sve je, dakle, tehnički jako spretno izvedeno i dotjerano, ali ovoga puta ponestalo je svježe krvi.
Pravocrtnost je glavni problem novog albuma Lake Street Dive. I kad iz retro-cjeline iskoči bluesom ozračena žestica "Dude", rezultat je tek zanimljiva, ne i posebno snažna pjesma. U dobroj mjeri suprotno prijašnjim radovima, snaga albuma leži u laganijim pjesmama, odnosno, baladnom materijalu. Tako u "I Can Change" Rachael istupa u punom sjaju, ali sve skupa zato manje zvuči kao bend. "Musta Been Something" ima sličan efekt, kao rasna R&B balada kakvu bi manje kvalitetan vokal ili manje spretan bend bez problema unakazili do neprepoznatljivosti; u rukama ovakvog benda ona je pravi mali glazbeni dragulj zbog kakvog možemo samo žaliti što ih nije više na albumu. Sličan učinak ima i nešto nabrijanija, završna "Hang On", koja na samom kraju albuma tek daje naslutiti kako je "Free Yourself Up" mogao biti i daleko bolji album, samo da se možda još malo poradilo na selekciji i tkivu samih pjesama. No, i ovako u pitanju je solidna zbirka benda čiji svaki novi korak već neko vrijeme iščekujem s radošću i slatkim nestrpljenjem.
Toni Matošin
« Side Pony 
