A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | No Fun | 3:21 | ||||
2 | Nimble Bastard | 3:39 | ||||
3 | State Of The Art | 3:46 | ||||
4 | Glitterbomb | 4:45 | ||||
5 | Undefeated | 3:56 | ||||
6 | Loneliest | 3:37 | ||||
7 | When I Became A Man | 0:56 | ||||
8 | Familiar Faces | 3:26 | ||||
9 | Love In A Time Of Surveillance | 4:55 | ||||
10 | Make No Sound In The Digital Forest | 3:23 | ||||
11 | Throw Out The Map | 4:28 |
Novi, osmi album Incubusa nije loš album - već je jednostavno dosadan, što je možda još gore.
Obožavatelji su preko šest godina čekali na novi album. Njegov prethodnik, „If Now Now, Then When?“ nije nimalo dobro prošao - dapače, prošao je užasno. No, unatoč tome što je od 1999. godine i fantastičnog „Make Yourself“ svaki album pokazivao pad u kvaliteti i interesu obožavatelja, oni najgorljiviji svaki su religiozno kupovali i svaki puta se nadali da će novi biti bolji. Pitanje glasi – je li „8“ bolji album od svog prethodnika? Sigurno. Je li mnogo više od toga? Pa i ne baš.
Prije izlaska albuma na radiju i streaming stranicama se vrtio singl „Nimble Bastard“, zabavna pjesma s odličnim vokalnim tempom, žestokom energijom i zanimljivim tekstom koja je obećavala mnogo od nadolazećeg albuma. Dapače, jednom kad album krene, zaista zvuči kao da slušatelja čeka eksplozija dobre glazbe. Prve dvije pjesme, „No Fun“ i „Nimble Bastard“ imaju dinamiku, zanimljive su, zvuče odlično i pumpaju slušatelja za nastavak, no već oko polovice treće pjesme, „State Of The Art“, ostatak albuma gubi se u pozadinu, interes počinje nestajati, pjesme se počinju miješati tako da se niti ne zna kad je koja završila a koja započela, jer jednostavno zvuče previše slično. Mada svaka počinje drugačije, negdje oko minute počinje ulaziti u isti tok i jednostavno se gubi u monotoniju. Oči se počinju cakliti, misli odlaze u stranu i Incubus postaje pozadinska, monotona buka. No, deveta pjesma, „Love in a Time of Surveillance“, ponovno mami pažnju. Ova funky pjesma podsjeća na Audioslave i Rage Against the Machine, u kojoj centralnu ulogu igra gitarist Mike Einziger, uz neobične riffove koje zvuče genijalno sami za sebe, a još bolje uz vokal Brandona Boyda. „Love in a Time of Surveillance“ najbolja je pjesma s albuma, možda i najbolja koju su snimili u proteklih desetak godina. Dok se album vuče (takav je osjećaj) prema kraju, instrumentalna „Make No Sound In A Digital Forest“ je zanimljiva pjesma za opuštanje, nešto što bi Tool na primjer mogao staviti kao međupjesmu ili uvod, dok je posljednja „Throw Out The Map“ bolja od većine, no ipak ne jednako dobra kao prve dvije.
Slušateljima Incubusa bit će drago znati da je album definitivno povratak na „staro“ u smislu da se vraća nu metal korijenima i žešćem zvuku. No, izuzev par već spomenutih pjesama, i mada su pjesme objektivno zapravo čisto OK, dojam je kao da je „štancan“ na istu formulu kroz cijeli opus, bez nekog pretjeranog truda. Veliki je propust taj nedostatak raznolikosti u većini pjesama, što čini album dosadnim i monotonim. Neke pjesme, kao što su „Nimble Bastard“ i „Love In A Time Of Surveillance“ bit će često dio glazbenog repertoara na Youtubeu, no ostatak albuma već je prešao u zaborav i čeka se idući, možda bolji album. „Može bolje“ je rečenica koja se provlači kroz glavu kroz cijelo vrijeme slušanja, jer Incubus zaista može i zna bolje, kao što su do sad nekoliko puta pokazali.
Hana Ivković
« If Not Now, When? | Incubus Albumi Kronologija |