Review
Koliko ste zapravo konzervativni u odabiru glazbe? Ne mislim pritom na odabir između "urbane" i "manje vrijedne" glazbe, već baš na spremnost na stalno širenje lepeze s glazbenim recepturama. Primjerice, može mi se netko zaklinjati u svoj "inteligentni" ukus koliko može, pa mi onda mahati uobičajenim favoritima više slušateljske klase, od Pink Floyd ili Led Zeppelin do U2 ili Nicka Cavea, sve ovisno o preferencijama, ali ako istodobno – opet ovisno o preferencijama – otpiše Björk, Pavement ili Vana Dykea Parksa kao dosadne ili neuhvatljive, teško da će me razuvjeriti u konzervativnost svoga ukusa (ma nisam htio, ali dodat ću, makar u zagradama, i one koji stavljaju Stonese ispred Beatlesa). S druge strane, naravno da treba postojati granica, rastezljiva otprilike koliko primjereno uštimana žica gitare, koja bi po njegovanim kriterijima trebala dijeliti pametno, smisleno i hrabro od isprazno avanturističkog, neinventivnog pod krinkom avangardizma i pukog ispitivanja tuđeg strpljenja. Naravno, svatko je najpametniji sam za sebe pa me slobodno može tko hoće prozvati pametnjakovićem ili nečim i masnijim, ali želim samo potaknuti na neke odgovore svakoga samome sebi, a sve, evo, u svjetlu jednog albumčića koji skliskim terenima stiže na evaluaciju širih narodnih masa.
Bev Lee Harling voli pop-glazbu starijih datuma proizvodnje, ima štogod što bi voljela otpjevušiti i pritom zasvirati na omiljenom lončiću, ribalici ili četki za kosu. Mlada je, ljepuškasta i ima uho za melodiju, ali ne ograničava se konvencijama. Na prvu, iskreno, doimalo se kao nešto što mi se uistinu ne da dalje otkrivati – prošla je faza kad sam rado pronalazio i puštao sebi za zabavu Solex, Leilu ili Add N to (X). I nije u pitanju raspojasavanje konzervativnog u meni samom, već prije lijenost u službi prepuštanja "posla" nekom drugom, možda mlađem i manje nagrbačenom dosad preslušanim i "otkrivenim". No, kao okorjeli miljenik onog tko nam s visina šalje glazbu, ne uspijevam se osloboditi tog slušateljskog avanturizma koji će mi na stol podvaliti nova imena koja traže tek mrvicu više pažnje od neobaveznog prelijetanja uhom.
A teren Bev Lee Harling uistinu je sklizak i lako usmjerljiv ka šupljoj pretencioznosti – copy/paste recepture iz najzadimljenijim uradi-sam-radionica traže svoj komadić neba lagano zastrtog oblacima i popunjenog već mnogim veleposjednicima. Najavni singl i prva pjesma na albumu, "Buy Me", pametno je pozicionirana kao lako zapamtljiva i ničim osobita, a dovoljno zgodna za zavođenje nabrzaka. Taman dovoljno jer ono što se niže poslije nje manje direktno ulijeće u uho, ali svakim novim slušanjem razotkriva neki novi potencijal. "Barefoot in Your Kitchen" nipošto nije revolucionarno pop-ostvarenje, no na posebno dopadljiv način balansira između tradicionalne kužine (koju, što sam stariji, sve više cijenim), ovomilenijske autorske ekscentričnosti i svih prednosti i mana tekovina postmodernizma. Tako prvijenac Bev Lee odiše naftalinom, ali zvuči svježe, prožet je kolažiranjima u kućnoj radinosti ali doima se urednim i uglađenim, slatkasti je pop, ali ne podilazi slatkastim očekivanjima. U toj kužini čak i obrada "Every Little Thing She Does is Magic" The Police zvuči fenomenalno, kao možda čak, uz slatkiš koji dijeli naziv s albumom, vrhunac glazbene slikovnice.
Dalje sve ovisi o konzervatizmu vašega glazbenog ukusa. Neću, naravno, nikoga etiketirati na osnovi tog jednog albuma, ali želim jasno uputiti preporuku. Bev Lee Harling je novo ime koje će vas zamoliti za zrno strpljenja viška, ali vas neće zamoriti ili opteretiti ni pretencioznošću ni ispraznošću, pa ni, doduše, napadnijim izvanserijskim dostignućima. To je naprosto pop-glazba, nadahnuta, poletna, prozračna, zavodljiva, niskokalorična, neobavezna i vremenski rastezljiva – otprilike većina onog što bi taj žanrovski termin trebao podrazumijevati i što mi ukazuje da ću ga još dugo tek učiti uistinu cijeniti. Ovo potonje više ili manje ovisno o konzervatizmu.
Toni Matošin
/
