Review
U lipnju je izašao vrlo osebujan album japanske grupe Gato Libre, Neko, možda najradikalniji i najmoćniji album ove inovativne jazz grupe. Gato Libre povezuje dvojac (u privatnom životu inače i par) vrlo originalnih glazbenih pustolova, pijanistice Satoko Fuji (koja na ovom albumu umjesto svog primarnog instrumenta svira harmoniku) i trubača Natsukija Tamure, koji su ujedno i jedini originalni članovi benda kojima se zadnjih godina pridružio trombonist Yasuko Kaneko. Do ove neobične kombinacije instrumenata došlo je stjecajem tragičnih okolnosti - naime, kad je 2011. umro jedan od osnivača benda, basist Norikatsu Koreyasu, Tamura i Fuji zamijenili su ga trombonistom Yasukom Kanekoom, i neko vrijeme funkcionirali kao kvartet, zajedno s gitaristom Kazuhikoom Tsumurom. No niz tragedija nastavio se i 2015. umro je i Tsumura, neposredno prije koncerta u slavnom tokijskom jazz klubu Pit Inn, nakon čega su preostali članovi benda odlučili nastaviti djelovati kao trio. Do prve tragedije 2011. grupa je izdala 5 albuma, a kao izmijenjeni kvartet izdali su samo jedan album, DuDu, 2014. Nakon Tsumurine smrti 2015., bendu su trebale 2 godine da izdaju idući album, Neko.
Neko je u jednu ruku i odgovor na veliki gubitak – spore, meditativne kompozicije odišu tužnom ljepotom i melankolijom. Grupa je oduvijek bila nadahnuta europskim folk nasljeđem, no na ovom albumu glazba Gato Librea još je više iskočila iz žanrovskih granica, vinuvši se u ogoljela, na trenutke nadrealna suzvučja.
Jednostavne melodije i delikatna improvizacija zvuče na trenutke poput monumentalne filmske glazbe, dok neobična instrumentacija evocira europski folk, glazbu koju bismo mogli čuti na ulici u Parizu, ali i na pogrebu negdje u istočnoj Europi, ili u nekoj katedrali sjeverne Europe – pogovo zbog Fujine harmonike koja katkad ostavlja dojam crkvenih orgulja. Bend iz etno glazbe ne izvlači doslovno melodije, već elementalnu moć folka da izravno prenese osjećaj, no koristeći moderne glazbene tehnike i suptilnu kolektivnu improvizaciju. Pojedini instrumenti ulaze i izlaze iz kolektivne improvizacije i kreiraju neobične solaže protkane atmosferom mističnog rituala. Ton najviše definira kontrapunktna improvizacija trubača Tamure i trombonista Kenekoa. Tamura, veliki glazbeni eksperimentator koji se okušao u nizu radikalno različitih idioma od avantgardnog rocka do fusiona, na ovom albumu zvuči neuobičajeno nježno i melodično. Kanekov trombon daje gust i melankoličan temelj naspram kojeg se ocrtava Tamurin lirski, mekan ton. A Fujiina harmonika sve to prožima svečanošću sakralnog koncerta.
Iako je folk polazište glazbenika, oni zapravo napuštaju njegove tradicionalne forme i stvaraju glazbu koja je više ukorijenjena u njihovom osobnom glazbenom osjećaju i interesu za eksperimentiranje sa instrumentacijom i zvučnom apstrakcijom.
Gato Libre na novom albumu zvuči tužno, nostalgično, no tugu nadvladava dojam čiste glazbene ljepote koja kao da svojom ritualnom snagom donosi iscijeljenje od boli gubitka. Istodobno je to možda najbolji uvod u ove intrigantne japanske glazbenike, koji su u svojim drugim projektima često previše eksperimentalno nastrojeni za ukus najšire publike. U skladu sa svojim naslovom, poput mačke s devet života, Gato Libre još su jednom uskrsnuli i zaintrigirali ovim neobičnim albumom.
Mirna Marić
/
