MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Studeni 2017
Format Albumi
Vrsta Heavy metal / Hard rock / Album Rock / British Metal
Dodano Petak, 26 Siječanj 2018
Žanr Rock
Length 1:47:55
Broj diskova 2
Edition date Studeni 2017
Država Velika Britanija
Etiketa Eagle Rock Film Productions
Edition details Snimljeno u Birminghamu, 4. veljače 2017.
Tags Black Sabbath Eagle Rock

Review

Zvali su se Earth da bi promjenom imena na britansku glazbenu scenu na krilima snažne mješavine misticizma udruženog s ( uvijek popularnim ) verbalnim okultizmom donijeli pravu erupciju teškog, masnog, gotovo seizmičkog zvuka kojim su uz prva dva albuma Led Zeppelin porodili novu formu rocka, te postali rodonačelnici tada pionirskog, danas epskog "teškog metala" koji se kontinuirano širi u koncentričnim krugovima, poprimajući nove oblike i sadržaje.

Uspostavljeno je tada eponimno anti sveto trojstvo: Black Sabbath na svom prvijencu "Black Sabbath" sviraju Black Sabbath s atmosferom sudnjega dana dodatno potenciranog oličenjem iskonskog zla, zlurade atmosfere i mračnih tajni. Podršku nisu dobili od strane onih koji su njihovu pojavu trebali prepoznati, pa je tako dokazana tvrdnja da samo veliki mogu biti neshvaćeni. Uspjeh se zato zakotrljao  "podzemnim" kanalima izvan uobičajenih medijskih prezentacija, usmenom predajom publike kojoj nije trebalo puno vremena za prepoznavanje jednog od stožernih bendova "mračne" strane rocka.

Na drugom albumu, "Paranoid", jasno nalazimo sve markacije postavljene na prvijencu, Ozzyjev glas nastavlja trend sablasne zlosutnosti, Bill Ward se kao i uvijek prilagođava bendu, dinamično isporučujući čvrsti kostur na kojeg se u potpunoj simbiozi naslanja Geezer Butler svojim teškim notama, dok se Tony Iommi svojom ispeglanom svirkom (u odnosu na prvijenac), svojim riffovima lako prometnuo u jednog od gitarskih lordova. Album je iznjedrio pamtljive, povijesne trenutke, osim "svetog grala teškog metala", naslovne "Paranoid" nalazimo "War Pigs", apokaliptičan antiratni protest, tešku osudu političara koji iz debele, ugodne sjene započinju sve ratove, gurajući sirotinju u prve redove, te SF dramski obojanu "Iron Man".

Glazbena primarna slika Darth Vadera rock glazbe, uvijek provokativno eksponirana s dominirajućim teškim bojama i atmosferom donekle je ublažena, čak i lirsko osvježena na njihovom (makar po mom mišljenju) zadnjem, inače petom po redu, zaista odličnom albumu "Sabbath Bloody Sabbath",  nakon kojeg je njihov zvuk poprimio atribut "tekućeg metala", a termodinamika njihove glazbe nepovratno se izgubila.

Uslijedio je (očekivani) period sveopćeg hedonizma umnogome potpomognut najvjernijim pratiteljima glazbenika – piće i droga su ih odveli stranputicama do dekadentne neprepoznatljivosti, pomanjkanja inspiracija i kao posljedica svega toga uslijedio je kolektivan skok na glavu u prazan bazen. A to je moralo boljeti, svi se nevoljno sjećamo u kakvu se Ozzy ljudsku karikaturu pretvorio.

Kroz dugi niz godina reinkarnaciju prvobitne postave nisu uspjeli ostvariti niti imena poput Ronnyja Jamesa Dia, Iana Gillana i Glena Hugesa, koji su se ponosno šepurili pod imenom jednog od najznačajnijih, najinventivnijih i najutjecajnijih bendova na metal sceni. Dugotrajno građena i mukotrpno ostvarena aktiva benda pomalo se rasipala da bi poprimila vrijednost prstohvata papra.

I tako je došao 4. veljače 2017., datum nabijen eksplozivnim emocijama kako publike, tako i benda, kada su u rodnom Birminghamu odsvirali kroz aktivnih 50 godina posljednji koncert na svojoj zadnjoj turneji naziva "The End Tour" na kojoj su se zavrtila 84 milijuna dolara, broj posjetitelja bio je veći od milijuna.    

Očekivano se kao najslabija karika pokazao Ozzy koji je odavno izgubio snagu i uvjerljivost svog prepoznatljivog vokala, gotovo sam siguran da je naveliko koristio štos kojeg naš Mišo Kovač uspješno prodaje na koncertima. Ljevoruki Tony Iommi  opetovano je  pokazao svoj raskošni repertoar riffova i solaža zbog kojih je opravdano smatran jednim od ponajboljih gitarista, a nemjerljivi doprinos uvijek prepoznatljivom zvuku kao i uvijek djelo je nevjerojatnog Geezera Butlera i njegovog uvijek pulsirajućeg basa, kojem je ovom prilikom nedostajao brat blizanac Bill Ward svojim uništavajućim bubnjanjem. Njega je ovom prilikom sasvim korektno zamijenio  Tommy Clufetos, dok je klavijature odsvirao Alan Wakeman, sin slavnog Ricka Wakemana. Pametan izbor pjesama prilagođen je prvenstveno vokalnim Ozzyjevim mogućnostima, koje su odavno izgubile svoje dijabolične učinke u gradnji njihove cjelokupne glazbene magije.

Album je popratio i film iz kojeg se mogao razabrati neumoljiv tijek vremena, svojevrstan brzi vlak iz kojeg je nemoguće iskočiti, ali su unatoč tomu i album i film dokazali da Black Sabbath nisu počinili jedan od najvećih zločina - nisu uzalud potrošili svoje vrijeme. 

Đorđe Škarica

Hits 678
Live...Gathered In Their Masses « Live...Gathered In Their Masses Black Sabbath Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42