MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 1980
Format Albumi
Vrsta Art Rock / Post-punk / Alternative/Indie Rock / Contemporary Pop/Rock / Experimental Rock / Album Rock / Dance-Rock / Proto-Punk
Dodano Ponedjeljak, 06 Veljača 2017
Žanr Rock
Length 45:37
Broj diskova 1
Edition date Rujan 1980
Država UK
Etiketa RCA
Catalog Number BOW LP 2 / PL 13647
Edition details objavljeno: 12.9.1980.; produkcija: David Bowie i Tony Visconti; veljača - travanj 1980. - The Power Station (New York)
Tags RCA David Bowie Tony Visconti

Review

Nerijetko se glazbeni kritičari znaju poslužiti terminologijom tipa, najbolji album još od tog-i-tog (ni sam nisam cijepljen protiv te napasti), što za prozvanog, kad se jednom ustali, u pravilu ostane trajna etiketa, makar novi naslovi nadmašili slavni uzor ili ga svojom posebnošću učinili nebitnim za usporedbu. Tako se, primjerice, u slučaju Boba Dylana dugo svaki novi naslov, ako je bio koliko-toliko hvaljen, uspoređivao s "Blood on the Tracks" kao zadnjim neupitnim remek-djelom, što je vrlo zahtjevno polazište, ali i cijelim nizom albuma, osobito poslije "Time Out of Mind", pomalo izlizano. Kad je David Bowie pak u pitanju, taj referentni album svakako je bio (više-manje i ostao) "Scary Monsters (and Super Creeps)" . Naravno da je u dugoj retrospektivi to postalo vrlo dvojbeno, osobito kod nekih (među koje i sam spadam) koji taj Bowiejev prvi korak u osamdesete i nisu držali baš remek-djelom, ali se njegovo ime na nemalo mjesta vezivalo čak i uz posljednji mu album, "Blackstar".

A "Scary Monsters (And Super Creeps)" bio je izlazak iz visoko eksperimentalne tzv. berlinske faze, pa i iz općenito za Bowieja umjetnički vrlo plodnih i avanturističkih sedamdesetih. Jer, ne samo što je objavljen baš 1980. već je naznačio i odmak (ne i apsolutno odustajanje) od eksperimentiranja, odnosno, okretanje konvencionalnijim, komercijalno zahvalnijim formama. Već je, doduše, "Lodger" bio osjetno "mekši" i pristupačniji album nego što su to bili (mega)kultni "Low" i "Heroes", ali "Scary Monsters...", na kojem više nije bilo ni Briana Enoa kao suradnika, bio je pravi Bowiejev pozdrav prethodnom, plodnom desetljeću i konkretan korak naprijed u novu, pokazat će se, dosta mršaviju dekadu.

Možda vas gotovo grozničav uvod s "It's No Game (No. 1)" i nadahnutom gitarom povratnika u Bowiejeve redove, Roberta Frippa, koji je imao iznimno važnu ulogu u kreiranju monumentalnog zvuka albuma "Heroes", zavara, ali to je pjesma jasne strukture i podatne energije, što će obilježiti i ostatak albuma. "Ashes to Ashes" sa svojim prizivanjem Bojnika Toma i u paru s fascinantnim videospotom te "Fashion" danas su pak nezaobilazni primjerci Bowiejeve pjesmarice, ali naslovna pjesma je ta koja fascinira bogatstvom svoje krvne slike prožete režećom Frippovom gitarom i sjajno uklopljenim sintesajzerima, ali i hodom po tankoj liniji između artističkih ambicija i komercijalnosti. Baš je ta pjesma, naime, najreprezentativnija epizoda albuma koji po njoj (zasluženo) nosi ime i možda najbolje potkrepljuje dojam autora biografije "Strange Fascination" i "The Complete Guide to Music of David Bowie", Davida Buckleyja, kako je s ovim albumom rock-kameleon postigao "savršen balans" kreativnog i komercijalnog uspjeha.

Krije, naravno, "Scary Monsters..." još aduta, ali u cjelini ipak zaostaje za ključnim albumima sedamdesetih. Da, to sad zvuči jednako nepošteno kao one usporedbe s početka teksta, ali govorim o tom gotovo besprijekornom serijalu započetom još sa "Station to Station" i povlačim crtu ispod Bowiejevih sedamdesetih. Ovaj prelazak u nikad pospani New York (da spomenemo i taj nimalo nebitan podatak) uistinu je bio neka vrsta smirenja – vjerojatno i nužnog, jer uvijek treba znati kad treba povući ručnu – ali tom novom smiraju u presudnim trenutcima kao da je ponestajalo malo više drskosti ili rizika da rezultat bude na razini onog na što nas je bio naviknuo. Govorim, naravno, o detaljima, o mjestimičnim izostancima koraka ili dva, kao, primjerice, već u "Up the Hill Backwards", gdje se čini kao da glavna melodija i vokali zauzdavaju inače sjajnu glazbenu podlogu škripavih gitara i raspuštene ritam-sekcije. Ili pak – a to je dojam koji će vjerojatno razljutiti mnoge, ali ne mogu ne ispovjediti – u uvrštenju "Fashion" na album! Ta pjesma kao krojena da bude singl trebala je ostati baš to – singl – ili krasiti bar neki kasniji, ejtiz album kojeg bi sasvim sigurno učinila boljim i(li) pamtljivijim. Ovdje ona svojom prozračnošću, usprkos nezaboravnoj gitarskoj igri, poput donekle, da sad budem još brutalniji, "Ashes to Ashes" prije nje, kao da zaustavlja onu finu gustoću koji je donio uvodni trolist pjesama. Možda i ja uporno na ovom albumu, još otkako sam ga prvi put čuo prije xyz godina, tražim što anonimnije pjesme, one koje ne završavaju na kompilacijama ili ih bar narušavaju, pa mi je zato "Teenage Wildlife" nakon te dvije sjajne, ali i "presinglične" pjesme ('ajde, "Ashes to Ashes" s nezaboravnim guitar synthom Chucka Hammera još i ima svoje kvalitetno mjesto tu), došao kao pravi nastavak priče, kao mjesto gdje se album može nastaviti slagati u onim finim slojevima i glazurama s početka svoje priče.

Naravno, to su vrlo osobni dojmovi koji su me tek priječili da "Scary Monsters..." proglasim neupitnim remek-djelom. Ovako je "samo" jako dobar album, izazovan u svakom pogledu, a istovremeno i zabavan, čak podatan za razliku od hermetičnosti berlinskih radova. Čak je i obrada "Kingdom Come" s tad još posve friškog solo prvijenca Toma Verlainea zasjela na pravi način u drugoj polovici albuma, ne ostavljajući mjesta da priča igdje otklizne u predvidljivost, a zanimljivost je i gostovanje "whoovca" Petea Townshenda na "Because You're Young" te Springsteenova pijanista Roya Bittana na čak tri pjesme. Raznoliko društvo i otvoren koncept dali su "Scary Monsters (and Super Creeps)" pravi omjer širine i ambicije, ozbiljnosti i zabave,... sedamdesetih i osamdesetih. A ja ću sam sebe pecnuti po prstima ako u nekim budućim osvrtima budem koristio onu sintagmu "najbolji album još od 'Scary Monsters'".

Toni Matošin

Hits 998
Lodger « Lodger David Bowie Albumi Kronologija Let's Dance » Let's Dance

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42