MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Ožujak 2018
Format Albumi
Vrsta Experimental / Alternative/Indie Rock / Adult Alternative Pop/Rock
Dodano Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018
Žanr Pop-Rock
Length 37:17
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 2018
Država Velika Britanija
Etiketa Nonesuch / Todo Mundo
Edition details Datum objave: 9. ožujka 2018. / Producenti: David Byrne, Brian Eno i Rodaidh McDonald
Tags Nonesuch David Byrne

Review

Aktualni album negdašnjeg Headovca ponosno prati glas kako je to njegovo prvo solo izdanje nakon dugih 14 godina čekanja. Zvuči kao puno praznog hoda, no nije baš tako. Možda baš zato što je posljednji solo prethodnik „Grown Backwards“, nekako najviše ostao zapamćen po tome što je na njemu zabilježen njegov najveći hit u ovom stoljeću - „Crazy“ (uspjela suradnja s danas zaboravljenim X-Press 2), Byrne je vjerojatno ponukan dobrim suradnjama u međuvremenu objavio tri zajednička albuma, i to redom s Brianom Enom, Fatboy Slimom i St. Vincent. Nije sad da se pretrgao od napora, ali nije ni đabalebario. Otprilike taman onoliko koliko treba za gospodina u pristojim godinama.

Drugi umjetnici kad naprave toliku pauzu obično izbace kakav megalomanski box set s punom prikolicom novih pjesama. Byrne se odlučio za minimalistički pristup. Počastio nas je sa standardnih 10 numera zbijenih u kratkih 37 minuta. Album je inače dio nekakvog šireg projekta nazvanog „Reasons to be Cheerful“, koji navodno promiče sreću, zadovoljstvo i optimizam unatoč nedaćama, razdorima i problemima koji nas tlače kroz dnevnu politiku i pitanja okoliša, ali neku veliku sreću kroz album je teško osjetiti.

Ono što se može odmah osjetiti je silan Byrneov talent za nadogradnju i kićenje već gotovih stvari. Čak i onda kad su instrumenti svedeni na minimum, uvijek pokušava makar svojim vokalom pridodati neku tenziju, ili stvoriti neki grč pa da slušatelj obrati pažnju na melodiju odnosno tekst. Iako je „American Utopia“ klasičan pop album, Bryne ne odustaje od graniranja eksperimenata u svakoj pjesmi. To je inače sasvim ok, no gdjegdje čini pjesme zamornima.

Najbolji fluid ostvarile su stvari kao "Everybody's Coming to My House" i "Gasoline and Dirty Sheets", pa čak i "Every Day Is a Miracle", gdje se najviše oživotvoruje namjera pozitivnog razmišljanja. S druge strane, dobra fora iz pjesme "Bullet" nije procvjetala kroz uspjelu pjesmu. Ono što je trebalo biti udarna igla albuma i po čemu bi uvijek prepoznali Byrnea u "I Dance Like This", tek trebamo doživjeti kroz skorašnji nastup uživo. Nadam se da je namjeravani suspens lakše napraviti na pozornici nego kroz čisti audio doživljaj.

Sve u svemu, jedinstvena persona Davida Byrnea, iako nije očarala, nije niti podbacila. Preporučuje se upoznati s novim djelima onoga koji je već odavno u svakoj glazbenoj lektiri. Buljooki i neurotični čičica u odijelu još je uvijek dovoljno psihotičan i zanimljiv.

Toni Plićanić

Hits 393

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42