A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | A Drop In The Ocean | 1:23 | ||||
2 | Family Man | 3:37 | ||||
3 | How Was Your Ride? | 3:58 | ||||
4 | We'll Never Be Apart | 2:54 | ||||
5 | Sorrys | 2:58 | ||||
6 | Life Is An Ocean | 3:26 | ||||
7 | Lately | 3:24 | ||||
8 | October | 3:31 | ||||
9 | The Jackal | 3:56 | ||||
10 | Salt Water | 2:39 | ||||
11 | Undercover Heart | 4:02 | ||||
12 | Lonely Soul | 3:42 | ||||
13 | From 44 To 48 | 4:31 |
Ocean je vječna fascinacija ljudskog roda. Ocean može biti sve što poželimo; od personifikacije naše najveće slobode do mjesta naših najvećih strahova. Nepregledne dužine i širine vodenih prostranstava u kombinaciji s nepojmljivim dubinama inspiriraju umjetnike još od vremena Homera. Postoje grupe koje su ocean preuzele kao svoj zaštitni znak, dok drugi po potrebi zagrabe slane vode iz toga nepresušnog vrela inspiracije. U 2017. godini red je došao i na Blackfield.
Blackfield je započeo svoj život početkom 2000-ih kao projekt Stevena Wilsona, frontmana popularne grupe Porcupine Tree i Aviva Geffena, izraelskog glazbenika, koji je iza sebe već imao zavidan broj glazbenih izdanja u rodnom Izraelu. Iako je pedigre projekta duboko u progresivnom i indie rocku, fokus je uvijek bio na stvaranju kraćih, skoro pop pjesama koje su, prema Wilsonovim riječima, zahtijevale veću disciplinu u skladanju i izvedbi nego lutajući progresivni uzorci koji čine njegov opus u grupi Porcupine Tree i albumima iz solo karijere. Koketiranje sa strukturama pop glazbe ovdje je naravno samo površinsko jer ono što Blackfield krije u dubini svojih pjesama izlazi iz okvira jednostavnog etiketiranja glazbe. One možda jesu uobličene poput pop pjesama koje se mogu čuti na radiopostajama, ozbiljnost tematike i kvaliteta pružaju slušatelju veće slušno zadovoljstvo, a mnogi bi pronašli i emotivnu poveznicu s temama na njihovim albumima.
Nakon prva dva odlična albuma gdje su Wilson i Geffen imali podjednake uloge, uslijedila su dva lošije primljena albuma, Welcome to My DNA i Blackfield IV, na kojima je Geffen imao glavnu riječ jer je Wilson bio fokusiran na svoju solo karijeru. Budućnost je projekta u jednom trenutku bila upitna jer je Wilson najavio da će se potpuno povući iz suradnje. Geffen, pomiren s ovom odlukom, zove poznatog producenta i skladatelja Alana Parsonsa u pomoć i njih dvojica kreću pisati novi Blackfieldov album. Negdje u ovom procesu, Wilson odlučuje ipak nastaviti s radom na projektu te se pridružuje Geffenu i to opet u ravnopravnoj ulozi viđenoj posljednji put na albumu Blackfield II. Veća Wilsonova uloga odmah je primjetna i album djeluje kao povratak u formu. Naslovnica albuma naglašava ovo prikazujući farmaceutsku bočicu (stojnicu) poznatu s naslovnice prvog albuma. Tema oceana koja se provlači kroz album više je zamišljena kao neki okvir koji drži stvari na okupu i ne predstavlja punokrvni koncept kojeg se bend kruto drži u pokušaju da ispriča neku svoju priču.
Zvuk gudačkih instrumenata otvara album u kratkom instrumentalu “A Drop in the Ocean” asocirajući na valove koji u pravilnom ritmu zapljuskuju pješčanu obalu na lijep sunčan dan. No grupa nema namjeru zadržavati se u plićaku, nego nas odmah baca u dubinu pjesmom “Family Man” koja svojim gitarskim melodijama na tragu neke zaboravljene bondovske teme predstavlja jednu od žešćih pjesama u karijeri grupe čiji je naglasak uvijek bio više na akustičnoj strani glazbenog spektra. Ovo potvrđuje nastavak albuma i pjesme koje slijede, poput “How was Your Ride?”, “We’ll Never Be Apart” i “Life is an Ocean”, prikazuju tu tihu i nevidljivu snagu grupe koja služi kao vjetar u jedra njihova broda dok klizi preko oceana. Ovdje je posebno vidljiv veći Wilsonov utjecaj jer pjesme često zvuče kao relikti iz vremena Porcupine Treeovih albuma Stupid Dream i Lightbulb Sun. “October” sa svojom klavirskom melodijom i gudačkom pratnjom predstavlja emotivni vrhunac albuma gdje posebno do izražaja dolazi Wilsonov glas. Na albumu se inače Geffen i Wilson izmjenjuju u vokalnim doprinosima i sanjivo-ranjivi Wilsonov glas dobro komplementira nešto siroviji Geffenov izričaj koji se ističe na sljedećoj “The Jackal”. “Salt Water” još je jedan kratak instrumental koji nas uvodi u završni dio albuma koji čine “Undercover Heart”, hipnotička “Lonely Soul” i “From 44 to 48” koja ima nepogrešivu crtu Wilsonove kompozicijske genijalnosti i savršeno završava peti album Blackfielda.
Poput oceana, i ovaj album otkriva sve više i više detalja pažljivijim istraživanjem. Pjesme djeluju jednostavno i pristupačno na površini, no njihova snaga leži u dubini do koje se može doprijeti samo ponovnim slušanjem. Album će zadovoljiti stare fanove grupe i vjerojatno privući mnoge nove, a mi se nadamo da će se uspješna suradnja ovih dvaju jedinstvenih glazbenika nastaviti i u budućnosti. Preporučujemo!
Boris Čičovački