Sheezus

Review

Trebao sam prosurfati ne bih li se prisjetio da sam za SoundGuardian pisao i o prethodnom albumu Lily Allen. Da, već je pet godina prošlo od "It's Not Me, It's You" i već se ne sjećam kako je to točno zvučao album kojeg sam, ispostavlja se, prilično visoko ocijenio. I, prisjećajući se i ocjene i sadržaja, ne bih toliko mijenjao mišljenje koliko, u kontekstu izlaska novog albuma, korigirao putanju Lilyna iskaza i autentičnosti prgave pop-lirike.

"Sheezus", naslovom očito u naklonu hvaljenom lanjskom albumu Kanyea Westa, klizi, evo, već nekoliko dana kroz zvučnike, ali, da se poslužim autoričinim mu vokabularom, ništa se još ne hvata (priznavajući, naime, da je u studiju i snima nove materijale, još prije dvije godine je opisala rad kao "bacanje govana u zid i gledanje hoće li se što uhvatiti"). Gdje se, primjerice, prošli album isticao – svježinom, pamtljivošću, neposrednošću – "Sheezus" pati od inflacije pravog nadahnuća, pomanjkanja svježe krvi i snažnijih ideja. Da, iskričav i čak zločest jezik je i dalje tu, možda čak izraženiji, osobito kad komentira suvremenu celebrity-kulturu, ali dok ga čujemo zavijenog u provjetrenu i ispeglanu pop-konfekciju i ako se odlučimo pomnije poslušati što nam uistinu želi poručiti, teško (mi) se oteti dojmu da je sve skupa nategnuta poza tek (ipak) još jedne od, u naslovnoj pjesmi nabrojenih, zvijezda i zvjezdica. Ma, mirisali su i prethodni albumi na to, ali je svaki na svoj način sadržavao i šarm i svježinu koje su ih tjerale iz mulja prosječnosti; s trećim albumom stvari kao da su izišle na čistac.

Politička nekorektnost pritom uopće nije nepoželjna karakteristika, ali kad postane, kao što je to odavno slučaj sa samom političkom korektnošću, samoj sebi svrha, postaje opasnost da se pretvori u karikaturu. Kroz nove pjesme Lily Allen, ta se njezina jezičavost provlači kroz fino stilizirane pop-matrice stalnog suradnika Grega Kurstina, što nije loša kombinacija koliko je loša karta na koju igraju. Jer, kad u "Hard Out Here" zapjeva kako "ne treba mrdati guzom za vas jer ima mozak", od Lily se očekuje konkretnija potvrda i upečatljiviji prilog toj tvrdnji. Na kraju ipak prevladava osjećaj da su sve njezine oštrice usmjerene na podizanje prašine i maskiranje polaganog gubljenja ozbiljnijih razlika od prozivanih koleg(ic)a.

"Sheezus" je, da se razumijemo, solidan album. Dobar pop-album. Lily Allen zna kako igrati i zna gdje ubosti. Problem je samo u tom što se, nakon što podvučemo crtu, sve skupa čini tek "još jednom ribom u moru", bockanjem bockanja, odnosno, svoje slike i poze radi. Ona pliva u svim "blagodatima" struje, a prodaje svoju osobnu kontrakulturu. Na to, kao i na njezinu glazbu mogu reći da je slatko, da je OK, da je pitko i slušljivo, ali ne i da je išta više od toga. Pokušavala istaknuti svoj "mozak" ili ne, mrdala guzom ili statirala pred nečijim zanosnijim oblinama, kao u jednom od svojih video-spotova. Kako god se posložilo, nakon tolike stanke, tijekom koje je postala i majka, album tipa i formata "Sheezus" ipak se čini korakom natrag u odnosu na prethodnika.

Toni Matošin