Bang Bang žive rokenrol život - žestoki ritmovi, komentari na društveno stanje kroz pjesme i živopisni spotovi - njihov su zaštitni znak. Nije ništa drugačije niti u aktualnom singlu, koji su objavili ovih dana, a koji nam je povodo za novi tematski članak iz serije “7 presudnih”. Svojih 7 presudnih predstavio nam je Hrvoje Prskalo, a pritom je još i napomenuo: Ovih sedam nabrojanih albuma nije top lista mojih omiljenih albuma, već presudnih za moj životni put i profesiju.
Guns 'N' Roses - "Appetite For Destruction" (1987.)
Negdje početkom devedesetih, u špici Cro dance- a, stari me odveo na nekakav sajam koji se održavao u Tkalčićevoj. Na jednom štandu prodavale su se piratske kazete. Coveri su bili obični papiri u bojama (mislim da je boja označavala žanr), a popis pjesama bio je uredno natipkan na pisaću mašinu. Ja sam od svega izabrao taj „zeleni“ album od Gansa i to je postala službeno moja prva kazeta!
Psihomodo Pop - "Unpljugd" (1995.)
Taman sam završavao osnovnu školu kad je stariji buraz doma donio prvu akustičnu gitaru i na zid nalijepio veliki poster s akordima. Negdje u to vrijeme nabavio je, između ostalog, i Unpljugd od Psihomoda na cd-u. Vježbao je tu gitaru svaki dan i onda za koji mjesec otišao u vojsku. Jednog dana sam uzeo gitaru i na posteru vidio kako se hvataju G dur i C dur, malo sam ih vrtio u krug i skužio da zvuči isto kao „Rano jutro“ ili „Iste stvari“. Da skratim priču, buraz se skinuo iz vojske, a ja sam skinuo Unpljugd.
AC/DC - "Back In Black" (1980.)
Uz Electric od The Culta, to mi je bio prvi album na kojem sam doživio svu moć električnih riffova i solaža. Nikad prije nisam čuo ništa slično; glasno, moćno, a opet tako melodiozno i catchy. Također, AC/DC su mi definitivno najbolji live rock band na svijetu, imao sam ih priliku čuti u dva navrata.
Red Hot Chilli Peppers - "Blood, Sugar, Sex, Magik" (1991.)
Ovo definitivno spada i u mojih top 3 najdražih i najslušanijih albuma. Prije nego što sam ga nabavio, čuo sam neke stvari sa One Hot Minute-a i nisam bio odmah baš turbo oduševljen. Nakon što sam preslušao Blood sugar, instant sam se zaljubio u taj bend i dan danas ih pratim i cijenim. Tu se također u mom životu pojavljuje i Rick Rubin, vjerojatno prvi producent kojemu sam zapamtio ime i proklinjao ga svih narednih godina plačući nad vlastitim lošim miksevima. Btw, veselim se Budimpešti u 6. mjesecu iduće godine, karta mi je v žepu.
Oasis - "What's The Story (Morning Glory)" (1995.)
U to vrijeme među ekipom iz kvarta (a i u ostatku svijeta) je umjesto Beatles ili Stones bila špreha Oasis ili Blur. Ja sam uvijek bio za Oasis, premda i dan danas jako volim Albarna u svim njegovim kombinacijama. Buraz i ja smo svirali zajedno u bendu Tranzistor i na probama smo često znali imati sličnih epizoda kao i braća Gallagher. Tako da sam, osim zbog odličnih songova, gajio simpatije prema Oasisu i zbog bratske ljubavi.
Urban & 4 - "Žena dijete" (1998.)
Uz „Vrijeme je da se krene“ od Majki i „Fred Astaire“ od Pipsa, „Žena dijete“ je vrhunac trilogije domaćeg rocka 90-tih koja je definitivno ostavila najveći utjecaj na moje bavljenje glazbom. O Urbanovom autorskom radu i interpretaciji već je sve rečeno, ali razlog zbog kojeg sam odlučio izdvojiti ovaj album od sva tri navedena je svakako i Lukyjeva produkcija. Luky i Denyken su definitivno pioniri ozbiljne domaće produkcije i mikseva s kojima su pomaknuli ljestvicu i dokazali da ni u tom segmentu ne moramo desetljećima kaskati za svjetskim trendovima.
Audioslave - "Audioslave" (2002.)
Jedina supergrupa koja me je osvojila na prvu i posljednji album koji sam toliko puta preslušao u komadu. U nekim fazama sam izlizao i albume Rage-a i Soundgardena, ali ovaj spoj me je baš izuo iz cipela. Odlična su i ostala dva albuma, ali prvi je ipak prvi. Također, mislim da je ovo i jedini album s ove liste s kojim bi se složili i moji dečki iz benda, pa eto, nek se nađe bar jedan izbor i u njihovo ime..