Sedam presudnih

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

zo

Na prvi dan proljeća, 21.3. zajednički koncert u Močvari održat će slovenski bend Orkestrada i domaći Sjeverozapad. Smatrali smo to idealnom prilikom da u našoj rubrici ugostimo Zvonku Obajdin iz Sjeverozapada pa da nam ona otkrije kojih je njezinih 7 presudnih albuma.

Rock opera "Gubec beg" (1978.)

Slušala sam to na ploči do iznemoglosti u ranim pubertetskim godinama, fascinirana. Super mi je taj spoj epike i koncepta koji dolaze iz opere, i zvuka temeljenog na rokenrolu, s bubnjevima i bas gitarom, električnim klavijaturama, brass sekcijom itd. I dan danas znam otpjevati većinu songova s te ploče, te uz naravno neizostavno Janino ludilo u izvedbi Josipe Lisac, posebno volim Gupčevu zakletvu koju je pjevao Branko Blaće. To je taj slavenski patos kojem ne mogu odoljeti. :)

Fairport convention - "Liege & Lief" (1969.)

U ono prapovijesno doba kada sam ja otkrivala muziku, dakle kasnih osamdesetih, ploče smo kupovali na preporuku, a ponekad i na slijepo, bez ikakve preporuke, samo prema instinktu ili privučeni omotom, imenom benda... Ovu ploču kupila sam upravo tako, na slijepo, samo zato što je izgledala lijepo i bila uvoz iz Italije pa se nije mogla nabaviti u redovnim dućanima s pločama. Ploča je, naravno, divna, a posebno je volim baš zato što sam ju ubola na čistu sreću.

Velvet underground - "VU" (1985.)

Volim sve od Velveta, a ovaj album najviše zato jer je prvi kojeg sam nabavila na vinilu. Kod Velveta najviše volim to što su zapravo spoj perfektnih melodija koje bi mogle nositi najveće pop hitove, sa eksperimentalnim senzibilitetom i prljavim njujorškim soundom. Na vrh svega toga, dolaze još tekstovi Lou Reeda koji su čista poezija. Sofisticirana sirovost.

Calexico - "Feast of Wire" (2003.)

Kakav album! Tu ima svega, jazza, mariachia, rokenrola, soula... Još uvijek mi je jednako predivan kao i 2003-će kad je izašao, i još uvijek ga uvijek imam u autu, kao savršeni soundtrack za svako putovanje. Calexico je inače bend koji je, uz tonu svoje (odlične) autorske muzike, snimio i hrpu covera koji su svi od reda divni (obrađivali su Love, Minutemene, Nick Drakea, Neville brothers... nema šta nisu), a to mi je nekako blisko, razumijem tu potrebu da se izvodi tuđa pjesma jer ju se osjeća kao svoju, i uvijek se nekako lecnem kad mi ljudi objašnjavaju kako preziru covere.

The Beatles - "Abbey Road" (1969.)

Beatlesi su sigurno najveći utjecaj ne mene (i vjerojatno na muziku globalno), slušam ih još uvijek s jednakim oduševljenjem i iskrenim čuđenjem nad genijalnošću, a najviše volim baš Abbey road, ne znam objasniti zašto. Fantastično je to prelijevanje iz pjesme u pjesmu, poigravanje s žanrovima, elementima vodvilja, dječjih pjesmica, bukom... zapravo je potpuno bespredmetno da pokušam išta o tome reći, fenomen Beatlesa već desetljećima ostaje neuhvatljiv i pametnijim i informiranijim ljudima od mene.

Elliott Smith - "Figure 8" (2000.)

Prvi album Elliotta koji sam čula. Čula sam ih, kasnije, naravno, sve. Puno sam ga skidala, u jednom momentu znala sam odsvirati sigurno barem 20 njegovih stvari (trenutno ne znam ni jednu, možda bih izvukla "Say yes" uz najveće napore :D). Često mi se događalo da ih greškom pjevam u prvom licu umjesto u trećem. Freudovska omaška.

Joni Mitchell - "Hejira" (1976.)

Joni je najveća. Sve je predivno u njenom pisanju: točnost njenih opservacija, bogatstvo izraza, ljepota jezika, maštovitost metafora, ma sve! Glazba ulazi u uho i srce na prvu, jer iako zna biti i kompleksna i nekonvencionalna, ostaje bliska ljudskom duhu. Ovo je ploča o tome kako je bilo biti ženom u muzičkom biznisu, kako je općenito biti ženom koja želi "preletjeti Atlantik" kada društvo od nje očekuje da ostane doma. Na ovoj ploči nalazi se i za mene vjerojatno najvažnija pjesma koju znam, a zove se Amelia. Posvećena je Ameliji Earhart. Na ovom mjestu rado bih citirala upravo tu Ameliu Earhart: "My particular inner desire to fly the Atlantic alone was nothing new to me. I had "flown Atlantics" before. Everyone has his/her own Atlantics to fly. Whatever you want very much to do, against the opposition of tradition, neighborhood opinion, and so-called 'common sense'….that is an Atlantic. I flew the Atlantic because I wanted to. To want in one's heart to do a thing for its own sake, to enjoy doing it; concentrate all one's energies upon it…that is not only the surest guarantee of success, it is also being true to oneself.").