Sedam presudnih

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

ImpulsePonor FacebookEventPage

Ovogodišnji Impulse festival započeo je 13.10., a mi ćemo kroz nekoliko članaka u rubrici 7 presudnih predstaviti aktere ovogodišnjeg izdanja. Prva na redu nam je grupa Ponor, a svojih 7 presudnih predstavlja Dinko.

Deftones – "Adrenaline" (1995.)

Zahvaljujući starijoj sestri saznao sam za ovaj bend i album tamo negdje u sedmom osnovne, a iste godine mi se walkman pokvario od količine preslušavanja ovog albuma. Za razliku od kasnijih, također fantastičnih albuma, koji su malo ispeglaniji, "Adrenaline" krasi određena doza sirove, neproducirane agresije. Posebna je draž u tome što usprkos te sirovosti groove ne prestaje. "Adrenaline" je za mene presudan jer sam za tu muziku osjetio bliskost pa sam dobio ideju da bih i ja mogao probati tako nešto svirati. Nedugo zatim sam nabavio gitaru i pokušavao (potpuno bezuspješno) skinut neki Carpenterov riff. Puno godina kasnije sam shvatio da se takav unikat niti ne može skinuti. Osim toga, Cunninghamovi upadi na bubnju u brojevima poput "Nosebleed" ili "Engine No. 9", nabrijali su me na sviranje bubnja, a to traje i danas.

Lagwagon – "Let's talk about feelings" (1998.)

Davnih dana na Mimari pričao sam debelom Martinu sa dredovima kak slušam Nofx i tak to, a on će meni na to – isfurat ću ti ja Lagwagon, pa ćeš vidjet. I tak on meni sljedeći dan dofura "Let's talk about feelings", a meni to postane jedan od najdražih albuma ikada (hvala Martin). Što uopće reći za ovaj melodični bombončić? 25 minuta brzine i melodije, sve to ukrašeno krasnim stihovima. Na ovom albumu jednostavno nema loše pjesme i uvijek se sluša od početka do kraja. Iako meni ima i dražih stvari s ovog albuma, jednostavno je nemoguće ne spomenut stvar "May 16". Mislim da svakom klincu s ranih '00 koji je provodio noći uz THPS2 danas zatitra srce kad čuje uvodne taktove te stvari. Moram spomenuti i meni jednog od najdražih bubnjara, Dave Raun-a, koji na ovom albumu pokazuje čitavu raskoš svojeg talenta. Kak bi Bubi iz Debelih rekao za Raun-a – pa naravno da je najbolji kad je učio od još boljeg (brijem misleći na Bomera iz RKL).

Sade – "Lovers Rock" (2000.)

Kad je ovaj album izašao bio sam klinac, pa do tada stare Sade hitove uopće nisam doživljavao. Na neku foru mi je ovaj album ostao u uhu jer se negdje vrtio na repeat (znam točno gdje i kada al nije bitno sad), pa sam nakon par mjeseci skužio da mi se to sluša i otišao sam si kupiti CD. Puno godina kasnije i nakon 100.000 slušanja, ovaj album i dalje ima istu svježinu i neku atmosferu zbog koje ne može dosaditi i zbog koje mi je u biti i prvi put ostao u uhu. Pretpostavljam da je to, osim do benda, i do produkcije i aranžmana. Sve je jednostavno, ali efektno, baš kako treba biti. Brijem da bi die hard Sade fanovi možda tvrdili da ovaj album i nije najklasičniji Sade kao npr. raniji albumi, al kaj onda. O samim pjesma nema smisla pisati, hit do hita.

Dinosaur Jr. – "Without a Sound" (1994.)

Svojedobno su Dinosaur Jr. bili među najpopularnijim soundtrackovima na skejt videima. Budući da sam skejt videe opsesivno gledao, razvila se i moja ljubav prema ovom bendu. Na trgu, iznad današnjeg Mullera je nekad davno bio obični cd shop. Tak sam jedan dan gledao kaj ima, kad ono ugledam "Without a sound" i odlučim ga kupiti. Nisam mogao vjerovati da takav shop drži taj cd, a prodavač je bio u još većoj nevjerici i ispitivao me od kuda znam za taj bend i govorio da je njemu to najdraži bend ikada. Puno godina kasnije sam upoznao lika koji je isto tada radio u tom shopu, pa mi je objasnio da su njih dvojica imali slobodu naručivati koje god albume su htjeli, pa je tak kolega naručivao Dinosaur Jr. I tak, iako sam kasnije upoznao cijeli opus ovog benda, "Without a sound" zauzima posebno mjesto na polici. Prva dva broja na albumu "Feel the pain" i "I don't think so" sa muzikom i tekstom odmah udaraju u glavu, a Džejeve emocije ne popuštaju niti u kasnijim brojevima od kojih bih izdvojio "Outta hand". Da je Džej muzički genije dokazuju ne samo masne gitarske vještine i neki od najlijepših tekstova, već i činjenica da je na ovom albumu odsvirao i bubanj. Osim bubnjara Murpha, na ovom albumu nema niti basiste Lou-a, valjda su se nešto svađali u to vrijeme...

Finch – "What It Is To Burn" (2002.)

Ovaj album mi je otkrio u srednjoj školi stari emo lik Tole. Iako se ta "post hardcore emo" spika najlakše označava kao nešto bezveze, mogu reći da je ovaj album fakat vrh. Kad sam prvi put čuo ovaj album, to mi je bilo nešto savim novo i nepoznato, ali u isto vrijeme jako blisko. Ne znam niti sam zašto, ali ovaj album me jako inspirirao da sviram i imam bend itd. Mislim da je tak bilo i za ostalu ekipu oko mene tada, jednostavno je među nama zavladao hajp oko ovog albuma. Na albumu su sami hitovi, i to je to. Osim ranijeg EP-a i ovog albuma, po meni nažalost ništa značajnije više nije izašlo od ovog benda...

Rancid – "...And Out Come the Wolves" (1995.)

Ne znam što bih uopće mogao reći o ovom albumu. Mislim da je to za moju generaciju čisti klasik. Nema tuluma na kojem netko pusti ovaj album, a da jedno dvadeset ljudi ne pjeva svaku pjesmu od početka do kraja. Iako album ima relativno puno stvari, čak 19, svaka stvar je masni hit, himna. Čak brijem da ljudi koji nikada nisu slušali rancid znaju tekstove brojeva poput "Time Bomb" ili "Ruby Soho".

Weezer – "Weezer" ("Blue Album") (1994.)

Za ime Weezer sam znao, ali nisam nikada slušao bend, sve dok nisam prije nešto vremena išao po stoti put pogledati Mallrats, pa sam prvi put skužio pjesmu na odjavnoj špici. To je bila stvar Susanne koja se doduše nalazi na bonus disku ovog albuma. U svakom slučaju, na tu foru sam skužio Weezer i "Blue Album" koji sam onda, kao i sve gore nabrojane albume, godinu dana preslušavao do iznemoglosti. Iako je Weezer i kasnije izdavao genijalne albume, ovaj je nekako najupečatljiviji. Pretpostavljam da je to zbog količine hitova koji isti sadrži. Nezahvalno je uspoređivati stvari s ovog albuma, ali ako se nešto mora izdvojiti onda su to sigurno bezvremenski hitovi poput "Say it ain't so" ili "Buddy Holly". Da im nije samo do zeke i ironije, brijem da bi ovaj bend bio planetarno poznat.