Sedam presudnih

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

sumski

Kultni zagrebački bend Šumski koji postoji već 27 godina 5.10. u Močvari promovira svoj novi album "Ostrvo ledenog kita". To nam je bio odličan povod da Kornela zamolimo da nam izdvoji svojih 7 presudnih albuma.

Amon Düül: „Psychedelic Underground“ (1969.)

Kada se spomene Amon Düül mnogi kažu da naravno znaju taj bend i pritom misle na poznati kraut rock bend Amon Düül 2, koji s našim „pravim“ Amon Düül-om dijeli tek neke zajedničke korijene, dok je muzika sasvim drugačija. Ako ste mislili da su Amon Düül 2 sjajan psihodelični kraut rock bend sigurno ste u pravu, međutim Amon Düül o kojem je ovdje riječ druga su priča -  prosječnom uhu neslušljivi, neorganizirani, diletanti, veseli, bučni, sasvim uvjereni u ispravnost svoje misije, mimo tokova i bez jasnih utjecaja - a sve to zvuči upravo kao opis benda kojeg sam uvijek htio čuti. A kada sam ih s nekih 16-17 godina i čuo (potraga je išla u smjeru „ako postoji Amon Düül 2 onda mora postojati i Amon Düül 1!“), to je na mene toliko utjecalo da sam odlučio i sam svirati iako to nisam znao. Uskoro sam i upoznao članove grupe, a nakon nekog vremena sam ostvario dječačke snove i 1998. godine u suradnji s članovima benda za svoju izdavačku kućicu Kekere Aquarium reizdao prvi album „Psychedelic Underground“ na kazeti, za koji je omot radio Ivica Žednouho Baričević Bara. Njihovo spontano sviranje puno razdvojenih bubnjeva od strane svih prisutnih potaklo je i osnivanje Zlih bubnjara 1992. godine. Iako je kraut rock u međuvremenu postao gotovo pa moda najradosnija buka koju su srčano proizvodili Helge, Rainer, Ulrich, Ela i ostali članovi njihove komune još uvijek je prilično nepoznata.

Jonathan Richman and The Modern Lovers: „Rock 'n' Roll with The Modern Lovers“ (1977.)

Dječačka radost Jonathana Richmana rijetko koga ostavlja ravnodušnim, a ova ploča je esencija
njegove radosti, naivnosti, iskrenosti i naravno, svog puta mimo glavne struje. Odsvirana nepretenciozno na način kao da vam prijatelji sviraju u sobi, „Rock 'n' Roll with The Modern Lovers“ je istovremeno izgubljeni biser u svemiru i najaktualnija ploča u vremenu kada jednostavnost postaje moderna. Osnivač čuvenih The Modern Loversa nakon malog početnog uspjeha svog benda, baš kao i Marko Brecelj sa svojim Buldožerom, namjerno napušta rokenrol život i počinje trubadursku cjeloživotnu avanturu, neopterećen slavom. 2005. godine u Močvaru dolazi vlakom uz želju da smještaj bude čim jeftiniji, zanemarujući činjenicu da njegovo ime stoji u svakoj povijesti rock glazbe i da je popis ljudi poznatijih od njega koji su obradili njegove pjesme nepregledan (između ostalih Sex Pistols, Joan Jett, David Bowie, John Cale, Iggy Pop, Echo and the Bunnymen, Siouxsie and the Banshees…). Sasvim dovoljno da još jednom pomislimo da život nije uzaludan, a iako glazba Šumskog ne liči na Richmana nimalo, dah richmanovske naivnosti je tu često prisutan. Dječački snovi su i ovaj put bili ostvareni, jer smo proveli cijelu noć nakon zagrebačkog koncerta u jednom stanu uz njegovu svirku na akustičnoj gitari, jer je nakon koncerta doputovalo njegovo pismo pisano rukom (smiješno je da je danas to kuriozitet) i jer su avanture doživljene toga dana završile u stripu Aleksandra Zografa.

Disciplina kičme: „Svi za mnom!“ (1986.)

Disciplinu kičme sam otkrio baš s ovim albumom, a kupio sam ga 1986. u knjižari Studentskog centra u Savskoj, u čijem izlogu je ova ploča na neki čudan način bila jedna od rijetkih glazbenih artikala. Nakon toga sam uporno pohodio sve njihove koncerte u Zagrebu, od kojih sam neke i snimio diktafonom, što se kasnije pokazalo kao dobra odluka, jer je Koja jednu takvu sirovu snimku uvrstio kao bonus na cd reizdanje jednog albuma. Teško je reći koju muziku Koja i ekipa ovdje sviraju, jer se razlikuje od njihova prethodna dva albuma, ali i od svega što se tada (a i sada) sviralo, i baš to je sjajno u ovoj jedinstvenoj ploči. Čista radost zvuka, minimalizam, odlične jednostavne poruke i bend koji je tada iz svemira doletio u naše krajeve. Sporedni junaci albuma su čudesni instrumentali Pozdrav mladoj žitarici i U kesi.

Blurt: „Celebrating The Bespoke Cell Of Little Ease“ (1997.)

Zlatko Burić Kićo, član Kugla glumišta i jedan od voditelja Galerije ESCE u periodu 1990/1991. godine, jednog dana mi je rekao da moram obavezno 5.3.1991. doći u Galeriju na Blurt, a takve ozbiljne preporuke se ne shvaćaju olako! Potpuno neupućen, ali opremljen diktafonom, vidio sam i snimio fantastičan koncert benda koji mi je i danas jedan od dražih. Ta snimka je dugo vremena kolala okolo po Zagrebu kao jedino dostupan zapis Blurta, pa su se tako na njih zakačili Jura, Hof, Razorblade Jr, Javor Jeić… Jednostavna i genijalna formula repetitivnog bubnja i hipnotičke minimalističke gitare.

savršena su podloga za cijeđenje apstraktnih zvukova iz saksofona Teda Miltona i njegovo sugestivno cinično pjevanje uz rijetko viđenu karizmu na pozornici. Blurt su dobro skrivana tajna, a Ted, sada već 75-godišnjak, i dalje stvara odlične albume za koje omote često radi naš Igor Hofbauer, dok je „Celebrating…“ jedan od boljih. Organizirao sam im povremeno koncerte u Zagrebu i drugim gradovima, uključujući i Tedov lutkarsko-glazbeni projekt nastao prema radovima Danila Harmsa. Za mali Šumski velika je stvar da je ove godine Ted svirao sax i na dvije pjesme novog albuma „Ostrvo ledenog kita“.

Captain Beefheart: „The Spotlight Kid“ (1972.)

Jednom je jedan moj prijatelj rekao da bi Tom Waits dao lijevo jaje da može snimiti album poput „The Spotlight Kid“. Zanimljiva i hrabra izjava s obzirom koliko je Waits cijenjen tip, međutim to je i prilično točna asocijacija, uzimajući u obzir koliko je Captain Beefheart utjecao na njega. Za razliku od vješto upakirane kulerštine Waitsa Captain Beefheart i magična družina se nisu time previše zamarali, što ih je vjerojatno i dovelo do ruba koji nije vidljiv široj publici. Kako god, Captain Beefheart & The Magic Band su bili jedan od najboljih bendova, s naglaskom na The Magic Band (iako su baš na ovom omotu izostavljeni u nazivu), jer pored Captain Beefhearta, tj. Don Van Vlieta i njegovog glasa medvjeda iz najdublje pećine, djelomično posuđenog od Howlin' Wolfa, upravo svi ostali članovi benda stvaraju rijetku sviračku razigranost koja razveseljava i začuđuje i godinama poslije.

Mance: „Čovjek iz Katange“ (1996.)

Mance je godinama stvarao svoje pjesme, koje bi svirao samo za prijatelje svaki put u drugoj, na licu mjesta improviziranoj verziji. Nakon više sretnih prilika gdje sam te pjesme slušao, 1996. godine sam ga nagovorio da ih snimi i objavi za moju izdavačku kućicu Kekere Aquarium. Tako smo dane provodili u Klifovoj sobi snimajući sve što je iz Mancea izlazilo, bez ikakvih priprema i dogovora što bi se snimilo, slično etnomuzikološkom snimanju zaboravljenih pjesama iz usta neke bake u nekom selu. Tako je nastao album koji svakim svojim tonom pokazuje talent najoriginalnijeg domaćeg kantautora. „Čovjek iz Katange“, najzačudniji i najtopliji domaći album 90-ih, još uvijek zvuči jednako intrigantno i pokazuje da se genijalna djela mogu stvoriti i bez predumišljaja i velikih priprema, naravno ako damo riječ genijalcu.

Misty In Roots: „Live At The Counter Eurovision 79“ (1979.)

I za kraj nešto sasvim drugačije – koncert čuvenog reggae benda održan u Brusselsu 1979. godine na Kontraviziji, događaju održanom isti dan kad i Eurovizija (slična kontra akcija se desila i u Zagrebu 1990. godine u Pauku - strazarni-lopov.blogspot.com/2014/11/kontravizija-zagreb-1990.html).

Neki veliki opisi su suvišni – dovoljno je reći da je ovo jedna od najboljih ploča, bez obzira volite li reggea ili ne, bezvremena ploča koja ledi krv u žilama i topi svaku muku. Kada su Einstürzende Neubauten radili svoju pjesmu „The Garden“ morali su dobro zasukati rukave da postignu približnu erupciju melankolije kao Misty in Roots na ovoj ploči...