Sedam presudnih

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

The Ant

Iako je na samom početku iza The Anta, kada je objavljen i debitantski album Love and Pain (2012.), stajao samo kantautor Anthony Kukuljan, do izlaska novog EP-a 'Hology' (2018.) dogodila se evolucija pa se tako „one mand band“ proširio na istoimenu četveročlanu ekipu poznatih riječkih glazbenika, koju uz frontmana čine bubnjar Branko Kovačić, basist Franjo Jardas i gitarist Vladimir Tomić. Pridružene je članove publika već upoznala u bendovima kao što su  Father, Moskva i Jonathan, a prijašnja su iskustva spretno uklopili u zvuk The Anta. Anthony Kukuljan ponovno je zaslužan za glazbu i tekst novih singlova, dok su na aranžmanu radili i Branko Kovačić, Franjo Jardas i Vladimir Tomić. Produkciju singlova, snimljenih u riječkom studiju Megaphone, potpisuje Davor Tomić Pinky zajedno s osnivačem benda. Sve to bio je povod da Anthonya zamolimo da nam izdvoji svojih 7 presudnih albuma.

The Beatles - "Golden Album" (1970.e)

Kad ti kao klincu od 9 godina u ruke dospije ovakav album i to kao prvi, a koji se sastoji od 10 "best of" vinila, ne ostaje ti puno prostora ne baviti se glazbom u bilo kojem vidu.
Uglavnom, ovo sam naslijedio od oca koji je isti dobio za poklon sa "fake" autogramima "fab four" i mene ostavio u dubokom uvjerenju da su originali, jer mu je tako frend rekao (a mislim da on to još uvijek vjeruje). Preslušavanje svih tih vinila duboko je u mene usadilo ljubav prema takvoj vrsti muzike i najvećem bendu svih vremena ikada, a posebno pjesma "Paperback Writer" koja mi je otkrila i koliko vrat može boljeti od "headbanginga".

The Ramones - "Pleasant Dreams" (1981)

Iako je ovaj album 6. po redu u njihovoj diskografiji, bio je prvi koji je dospio u moje ruke i to u vidu audio kazete i izbio me iz papuča u starke odmah, a obzirom da sam već do tada potpuno izlizao vinile Beatlesa, vrlo uspješno sam prešao na Ramones i na audio kazete te otkrio da mogu voljeti i dvoje istovremeno.
Cijeli taj album je dugo vremena bio jedini način uspješnog uspavljivanja jednog 12-godišnjaka i omiljena stvar na albumu "We Want the Airvawes".
Uspješno uspavljivanje uz Ramones je moguće rijetka pojava... s posljedicama odlaska u Palach i uz apsolutnu kulminaciju ljubavi 1990. godine, s tek navršenih 16 godina na
njihovom koncertu u Zagrebu.

Pearl Jam - "Vitalogy" (1994.)

Imao sam sreće da sam generacijski doživio prijelaz sa The Beatles vinila na The Ramones i audio kazete i taman kada sam pomislio da imam svoje životne bendove pojavio se Pearl Jam na CD-u i tek tada sam shvatio što znači "sveto trojstvo" i kako vjerujem da svi mi imamo "svoj" omiljeni bend, ovo je taj.. Ovaj je moj i ne dam ga nikome. Njih volim, njih pratim i oni su još uvijek ovdje. Svi albumi ovog benda su fantastični, ali prednost ipak dajem trećem tj. "Vitalogy" iz jednostavnog razloga jer je izašao kada je to mojoj depresiji bilo najpotrebnije, posebice vokal Eddieja Veddera.

Stone Temple Pilots - "Core" (1992.)

Ljudi iz STP-a su snimili "Core" album davne 1992. godine i danas, 26 godina kasnije, on zvuči moćnije od bilo kojeg rock albuma bilo kojeg benda snimljenog unutar tog vremena. Mislim da je nekako ovo ipak moj najdraži album ikad iako je radi utjecaja na mene i kompleksnosti tragova ostalih bendova završio na 4. poziciji.
Naravno sve njihove uratke obožavam kao i solo projekte Scotta Weilanda, svakako i Velvet Revolvere. Tu karizmu i "stage presence" imao je rijetko tko.

Alice In Chains - "Jar of Flies/SAP" (1994.)

Layne Staley mi i danas fali kao najdraži, predivan i poseban vokal iz grunge ere, a pjesma "Nutshell" me prati cijeli život kao neki "background" osjećaja življenja.
Kao bend oni su ipak puni adrenalina, ali ovaj akustični album je za mene njihovo najbolje ostvarenje i na dodatnom SAP sa Chrisom Cornellom zaokružili su vrhunac karijere. Treba preslušati, daljnje riječi su suvišne.

Mad Season - "Above" (1995.)

Ovdje se radi o supergrupi sastavljenoj od članova Pearl Jam, Alice in Chains i Screaming Trees i naravno fantastičan vokal Layneja Staleyja uz povremeno gostovanje Marka Lanegana na "Long Gone Day", pretvara ovaj album u jedan od legendarnijih uradaka u rock muzici.

Pet Shop Boys - "Behaviour" (1990.)

Ovo je možda van konteksta već navedenih bendova, ali ovaj bend je upao u moj razvojni put negdje između Ramonesa i Pearl Jama 1990. godine, u vrijeme kada sam mislio da je rock umro i u vrijeme vladavine "hair metal" bendova koji su mi bili nepodnošljivi. Iako su mi svi njihovi prethodni albumi (Please, Actually, Introspective) odlični, ovaj mi je najrokerskiji i ima jedan predivan feeling tijekom cijelog albuma. Fantastičan bend.