Sedam presudnih

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Yogi by David Ungar

Yogi Lonich je američki gitarist/pjevač/autor/producent - jednom rječju - glazbenik. Izdao je dva albuma: Hesitant Poet i Metta. Surađivao je i nastupao s poznatim svjetskim glazbenicima poput Chrisa Cornella, Melisse Etheridge, Yusufa Islama (Cat Stevens), Anastacie, Kid Rocka, a pozornice je dijelio s Rolling Stonesima, AC/DC, Aerosmithom, Lennyjem Kravitzom itd. Prije par godina se preselio u  Hrvatsku te ovdje također surađuje s brojnim glazbenicima. Dok čekamo da izađe njegov treći album, otkrio nam je kojih su 7 albuma utjecali na njegovu glazbenu karijeru.

AC/DC - "Back in Black" (1980.)

Angus Young je imao veliki gitaristički utjecaj na moju rock'n'roll karijeru. Sjećam se kada sam s 11, 12 godina išao gledati AC/DC na “For Those About to Rock” turneju sa svoje dvije starije sestre i kako sam bio očaran kada su topovi eksplodirali i kada sam čuo jeziva zvona tijekom „Hell's Bells“. Angus je gorio! Njegova pojava na stageu i njegovo glazbeno fraziranje bi me uvijek „uvukli unutra“. Pjesme i produkcija su na „Back in Black“ dosegnule viši rock'n'roll nivo. Producent Mutt Lange je „zakucao“ ovim albumom. Njegova radna etika i posvećenost detaljima su bez premca. U kasnim devedesetima je moj tadašnji bend Buckcherry imao čast i zadovoljstvo mjesec dana biti predgrupom AC/DC na njihovoj sjevernoameričkoj turneji. Gledajući ih naučio sam lekciju iz rocka. Nijedan bend to ne radi kao oni! Nekoliko puta smo se susreli. Veliki sam im obožavatelj a i dalje čuvam Angusovu trzalicu i kutiju cigareta.

Miles Davis - "Kind of Blue" (1959.)

Imao sam sreće da sam naišao na ovaj album kao  tinejdžer. Bio je moj uvod u jazz. Ima onu umirujuću ali ipak snažnu vibru. I težinu. Melodije su dovoljno jednostavne za naučiti jazz početniku. Modal jazz je moj omiljeni stil u tom žanru. Miles je jedan od muzičara s kojima bih volio da sam mogao svirati, posebno tijekom njegovog jazz/fusion perioda. Osmislio je glazbene žanrove i bio apsolutni vladar te umjetničke jazz forme.

Led Zeppelin - "Led Zeppelin" (1969.)

Ovaj album me je oduševio kako s autorskog tako i s produkcijskog stajališta. Sviranje je bilo fantastično također, posebno John Bonham i John Paul Jones (bubanj i bas). Zvuk im je bio grandiozan za to vrijeme. Jimmy je pomaknuo granice glazbe tog vremena. Genij je! Imao sam ga prilike sresti par puta. Prvi put na England’s Kerrang Awards, kada je moj bend Buckcherry dobio nagradu u kategoriji ‘Best Hard Rock Performance’ kasnih devedesetih. Jimmy je tada dobio nagradu ‘Lifetime Achievement’. Drugi put sam ga sreo u londonskoj Astoriji oko 2008. kada je Jimmy došao na koncert Chrisa Cornella (svirao sam u Chrisovom bendu). Svirao sam uvodni solo „Stairway to Heaven“ za vrijeme sola Chrisove pjesme „Arms Around Your Love“. Savršeno se uklopio! Jimmy još od mojih mlađih dana ima snažan utjecaj na mene.

Jimi Hendrix - "Electric Ladyland" (1968.)

Slušanje Jimijevog zvuka na ovome albumu napravilo je od mene Fender Stratocaster obožavatelja. Sviđa mi se energija u studiju. Može se čuti mala ali moćna publika na „Still Raining, Still Dreaming“. Jednostavno je čarobno! Poseban je mladi Stevie Winwood na Hammond B3 orguljama. Interakcija između Hendrixa i bubnjara Mitcha Mitchella je izvanredna.

Joni Mitchell - "Blue" (1971.)

Joni je po mom mišljenju najtalentiranija pjevačica, pjesnikinja, instrumentalistica, skladateljica za koju sam ikada čuo. I tu govorim o kombinaciji svih tih elemenata. Njeni se stihovi mogu usporediti samo s Bob Dylanovim, ali je njen glas puno bolji od njegovog. Ona svira klavir, gitaru, hammer dulcimer i možda još neke instrumente kojih nisam ni svjestan. Njene harmonije i melodije su daleko iznad svih njenih suvremenika poput Jamesa Taylora, Neila Younga, Crosby Still & Nasha itd. Njeno znanje seže u jazz i fuziju. S devet godina oboljela je od dječje paralize što je rezultiralo ograničenjima u njenim motoričkim sposobnostima pa je zbog toga osmislila jedinstven stil u sviranju. Na gitari je osmislila alternirano ugađanje. Blue je jako dubok. Još uvijek me može rasplakati.

BB King - "Live at Cook County Jail" (1971.)

BB King me je uveo u blues. Tada sam već svirao električnu gitaru tako da je on na mene utjecao više nego ostali zbog svoje jednostavnosti i snažnih vokalnih sposobnosti. Slušati ga kako nastupa za zatvorenike je predivno. Osjeća se dobra vibra na toj snimci. On je jedan od onih umjetnika koju mogu dati jako puno kroz jako malo nota. Mislim da je istinska kreativnost sposobnost stvaranja remek djela s ograničenim alatima (paleta boja). BB je „Kralj“ u tome.

Radiohead - "Kid A" (2000.)

Fan sam Radioheada od njihovog prvog albuma Pablo Honey, no, nešto se čarobno dogodilo kada su se transformirali iz rock benda u elektronički. Kid je album za moju dušu. Ima puno ambijentalnih trenutaka ali i zastrašujućih. Probili su mnoga produkcijska ograničenja i nisu se bojali razviti svoj zvuk u strahu da će se otuđiti od svoje publike takvim pomakom u zvuku. Mislim da je to prvi put kada je Jonny Greenwood surađivao s Londonskom filharmonijom na albumu. Briljantno!