Sedam presudnih

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

prlja

Ususret ovogodišnjem Zagreb Beer Festivalu na SG-u predstavljamo izvođače, bilo kroz rubirku intervjui bilo kroz 7 presudnih. Čast da se na ovaj način prvi predstave imaju alfa i omega Leta 3, Damir Martinović - Mrle i Zoran Prodanović - Prlja. Koji su to albumi koji su potakli mladoga Zorana da se iz udobnosti vlastite sobe i kaosa riječkih i inih klubova odluči primiti pisanja i mikrofona te postavi na noge jedan od najznačajnijih rock bendova brdovitog balkana, provjerite u redcima koji slijede.

Queen - "A Night at the Opera" (1975.)

Prva dugosvirajuća (LP) koju sam kupio kad sam kao mulac dobio gramofon koji je svirao i LP. Prije toga sam imao samo onaj za singlice, u Rijeci smo ga zvali mangiadischi jer je doslovno jeo singlice da bi ih odsvirao. Ovo remek djelo Queena ima samim time posebno mjesto u mom životu. Riječ je o albumu koji je za vrijeme kad je nastao 1975. godine
bio začudno inovativan, revolucionaran i eksperimentalan, a s druge strane vrlo komercijalan i blizak publici. To me je naučilo da u glazbi ne postoje nespojivi koncepti i stilovi,već naprotiv, da je stilski promiskuitet itekako poželjan pod uvjetom da je pametno i hrabro korišten.

The Clash - "The Clash" (1977.)

Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam u jednoj riječkoj trgovini nosača zvuka zamolio djelatnika da mi na slušalice malo pusti taj album od tih "nekih punkera" za koje sam onda samo čuo preko ondašnjih, uglavnom omladinskih novina kao što su Val, Polet, SL. Stavio sam slušalice i krenula je Janie Jones. Poslije 30-ak sekundi skinuo sam slušalice, kupio album, ponio ga kući i tjednima ga okretao kao pljeskavicu na prvomajskom roštilju.
The Clash su poslije toga imali i zrelijih i antologijski jačih uradaka, ali ovaj njihov prvijenac je bio zapravo prvi punk album koji sam doživio u punom smislu te riječi i ostavio je na mene kao i na cijelu moju generaciju neizbrisiv trag, pogotovo zbog toga što je riječ o jednom od prvih punk albuma koji je distribuiran na ove prostore i trgovine.

Joy Division - "Closer" (1980.)

Ovo je jedan od onih albuma koji je vazdazelen. Masterpiece velikana i rodonačelnika stila tamnih zvukova i tjeskobnih emocija. Način sviranja, produkcije i osobito pjevanja utjecali su  globalno na glazbu tih godina pa tako i na mene. Savršen primjer kako se uz minimalistički pristup može dobiti efekt i dojam raskoši, čista alkemija.

Nick Cave and The Bad Seeds - "The Boatman's Call" (1997.)

Meni osobno najdraži album ovog kantautora i njegovog banda. Lo-fi produkcija savršeno funkcionira uz intimne šaptave pjesme koji u sebi nose univerzalnu i jaku emociju ljubavi.
Jak album koji uvijek mogu poslušati i koristiti kao inspiraciju za neke svoje interpretacije.

Steve Hillage - "Motivation Radio" (1977.)

Ovdje je riječ o široj publici, uvjetno rečeno manje poznatom autoru i albumu.
Kupio sam ga ponukan dobrom recenzijom utjecajnog recenzenta u Džuboksu, mjesečniku koji se nekad kupovao, čitao i skupljao i nisam požalio.
Dapače, space prog rock u punoj snazi. Hillage virtouz gitare je bogatstvom aranžmana i gotovo baroknom produkcijom napravio djelo koje u sebi ima nekog floydovskog infantilnog optimizma, kao i dijelove koji se doslovno mogu svrstati u nekakav trance žanr.
Naslov album savršeno odgovara sadržaju istog - motivacijska tableta koja se može koristiti na dnevnoj bazi.

Neil Young & The Crazy Horse - "Rust Never Sleeps" (1979.)

Drag autor, izvođač, čovjek...po mom je sudu na ovom albumu izvrsno spojio svoja dva lica. Jedno je ono koje je nostalgično, akustično i izvodivo uz logorsku vatru ili šum mora na noćnom kupanju, a drugo je bučno, divlje, razuzdano i sirovo.
Taj mi je album iznova dokazao da se uvijek može spajati neke elemente koji na prvi pogled izgledaju nespojivo i na taj je način utjecao na mene. Sam koncept, naslov, stihovi i pjesme su nešto što mi ovaj album čini ogromnim.

Talking Heads - "Remain in Light" (1980.)

Najbolji album velikog benda. Zapravo, usudio bih se ustvrditi, prvi pravi World music album, a možda i najbolji u tom žanru. Sve odiše inteligencijom i inovativnošću. Brian Eno produkcija, gitare Adriana Belewa, hipnotički ritmovi, tribalni trans...ma kolačić do kolačića.
Album koji je meni kao i drugima ukazao na važnost plesnog podija kao neizostavnog elementa u razvoju glazbe.
Velika je i kulturološka važnost albuma,podsjeća nas neosporivu činjenicu da smo svi "građani" globalnog sela, odnosno ove planete na kojoj imamo privilegiju živjeti i stvarati.
Hvala T. Headsima na ovom remek djelu.