Sedam presudnih

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

p

Ususret večerašnjem koncertu Punčki u zagrebačkoj Močvari, djevojke i momak iz benda odvojili su još malo vremena za vaš najdraži glazbeni web magazin kako bi vam otkrili kojih je 7 presudnih albuma bilo presudno za formiranje glazbenog ukusa i gurnulo ih u nesigurne vode glazbenog stvaralaštva i izričaja.

Anja Tkalec

Nirvana - "Unplugged" (1994.)

Ovaj album je razlog zašto sam počela svirati gitaru. Mislim da i po aplauzu prije svake pjesme znam koja je na redu. Tad sam baš svakodnevno gnjavila roditelje da mi kupe gitaru i ispitivala koja je razlika između električne i akustične i onda danima maštala kako ju idemo kupiti. U to neko vrijeme mi je bratov prijatelj pokazao kako se svira Come As You Are i to je bila moja prva pjesma koju sam naučila svirati na gitari, a Scoff je bila prva pjesma koju sam naučila svirati na kantama od boje za krečenje.

Avril Lavigne - "Let Go" (2002.)

Kad si mala djevojčica iz Novske i vidiš neki ženski lik s gitarom na MTV-u valjda shvatiš da se i ti možeš baviti glazbom. Još se sjećam kako mi je prijateljica iz razreda na biciklu donijela taj album kupljen u Bosni s lošim printom i kako sam ga stavila u liniju i počela slušati. Znam i danas sve lirikse napamet. (Uz Avril tu moram spomenuti i kompilaciju The Collection od Alanis)

Tool - "Undertow" (1993.)

Prva dva albuma Perfect Circlea bila su nešto najbolje na što sam naišla kroz srednju školu, a tek pred kraj srednje mi je i Tool počeo odgovarati kao bend. Ovo je bio presudan album jer to je taj zvuk bassa koji mi se uvijek sviđao. Kad bih prilikom snimanja morala opisati kako želim zvučati uvijek bih prilagala pjesme s ovog albuma.

ABBA - "Gold: Greatest hits" (1992.)

Ovaj DVD/CD se znao danima vrtiti na našem TV-u. Mama jako voli ABBA-u pa mi je to postao jako drag album. Osim ove kompilacije na kojoj se nalaze sve najbolje pjesme, bratić i ja smo znali na tavanu preslušavati kazetu na kojoj se uz ABBA-u nalazio i Boney M. Kasnije smo završili u istom bendu i svirali Lamb of God, Slipknot i Korn...ali lijepo je vidjeti gdje je sve počelo.

Arcade Fire - "Funreal" (2004.)

Baš jako jako lijep album. Počela sam ih slušati kad je izašao Reflektor, a onda sam krenula preslušavati stare albume, upalila ovo i jednostavno mi je odmah odgovaralo. Happy-sad glazbica.

Jeff Buckley - "Grace" (1994.)

Sjećam se kad mi je prijateljica poslala pjesmu Hallelujah, a ja sam samo ostala hipnotizirano slušati pjesmu. Mislim da svatko tko je upalio ovaj album razumije o kakvoj energiji i utjecaju se radi. Takav vokal se rađa jednom u milijun godina i točno se sjećam osjećaja koji je u meni izazvao kad sam ga prvi put slušala. Njegov glas je nešto neopisivo prekrasno, šteta što ga više nema :(

Arctic Monkeys - "Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not" (2006.)

Bass dionice + dionice na bubnju su nešto za što sam se odmah uhvatila kod ovog albuma. Mislim da sam preko njih došla do Oasisa i ostale brit ekipice, onda do Killersa i Kings of Leona. Pored njih je na MP3-u stajala Lily Allen s Alright, Still i Kate Nash s Made of Bricks, ali se o tome ne priča.

Lucija Ivšić

Pink Floyd - "The Wall" (1979.)

Uz Pink Floyde sam odrasla i godinama sam bila zaljubljena u Syd Baretta i njihovu LSD fazu i zapravo mi je trebalo jako puno vremena da zavolim The Wall, a onda i doživim ostatak benda i to najviše Watersa. Oni su bend koji sam najviše i najduže slušala, zbog njih sam upoznala puno ljudi i ušla u cijelu priču o glazbi puno dublje.

Patti Smith - "Horses" (1975.)

Više se ni ne sjećam kako sam došla do nje, ali pola srednje škole mi je obilježeno u njezinom znaku. Čim sam ju čula sam znala da je ona netko poseban, a kad sam otišla sama na njezin concert u Tvornicu, nisam mogla doći ksebi od energije kojom je ta žena zračila. Od tog dana želim biti ona jer imam osjećaj da ona sve zna, sve može i da je sve posložila onako kako ona želi. Ja to želim isto.

Jay Reatard  - "Blood Visions" (2006.)

Zaljubljena sam u Jaya zadnjih godinu dana i ne mogu ga prestat slušati. Bila je to ljubav na prvi pogled, možda zato što ima baby face i dobar je dečko a s druge strane stvara neurotičnu i bezobraznu glazbu koja je i na trenutke creepy. Podsjeća me na srednju školu, zbog njega sam buntovna i to mi se sviđa. Budi u meni ono što sam uspješno sakrilavala zadnjih 5 godina i sigurno mu pripada dosta kredita za nove Valove. Mrzim to što je mrtav, želim ići na koncert.  ☹

Deftones - "White Pony" (2000.)

Bend i album koji sam upoznala prije par godina i otad ga ne puštam iz ruku...Tada me je nabrijavao, a danas me podsjeća na prošlost, vraća u neke teške ali i lijepe trenutke i inspirira.

Nick Cave and the Bad Seeds - "No More Shall We Part" (2001.)

Kad čujem bilo koju od ovih pjesama u trenu se sjetim zime i sebe u osmom osnovne kako se šetam uz Bosut i fotkam. Taman sam se u to vrijeme počela baviti analognom fotografijom, nisam se htjela družiti s puno ljudi, bila sam si ful ozbiljna i gutala sam Dostojevskoj, Gogolja i Kafku. Tad nekad sam i imala neku kratku zabranjenu romansu pa je to sve tada bilo tako teško i beizlazno, a sad me malo sram. ☺

Joy Division - "Unknown Pleasures" (1979.)

Najbolji zvuk gitare i vibra i energija koju sam oduvijek željela imati sa svojim bendom.  Zbog Joy Divisiona sam se odrekla svoje hippy osobnosti i postala malo normalnija tinedjerka. I sigurna sam da su oni zaslužni za moju ogromnu ljubav prema UK.

The Beatles - "1" (2000.)

Prvi album s pravom glazbom koji mi došao u ruke i to od tate. U tom trenutku više nije postojala ni Colonia, ni Pink ni Avril Lavigne, doslovno sam ovaj CD slušala godinu dana. Najbolje i najcatchy melodije koje sam ikad čula, i oni su za mene primjer da je manje više.

Goran Nježić

Boris - "Pink" (2005.)

Japanski Noise/Rock/Pop/Elektro/Drone/Sludge/Alt/Garage genijalci koji su me od prvog slušanja naučili da sve ide ako dovoljno vjeruješ u to. Ne mogu se ne diviti takvom plesanju kroz žanrove i zvukove. Međutim gdje briljiraju je prljavi gitarski bučni garage/noise rock koji je dosegao vrhunac na “Pink” i uz “Akuma no Uta” iz 2003. godine spada u sam vrh suvremene glazbe.

The Smashing Pumpkins - "Mellon Collie and the Infinite Sadness" (1995.)

28 pjesama, dupli album, savršen i jedinstven spoj melankolije, agresije, bijesa i tuge. Bend na svom vrhuncu prije potpunog raspada sistema. Tekstovi koji mi i nakon svih ovih godina slušanja zvuče nestvarno dobro, iskreno i ranjivo i glazba koja nadilazi žanrove i postaje sve šta sam ikada htio čuti. Aranžmani na ovom albumu, jednostavnost i kompleksnost sviranja, tekstovi i hrabrost izdavanja ovakvog melankoličnog čudovišta od albuma su stvari o kojima još dan danas rado i sa divljenjem razmišljam.

Incubus - "Morning View" (2001.)

Definitivno jedan od albuma moje mladosti, vežem puno lijepih i manje lijepih trenutaka uz njega i vrtio se nekoliko godina konstantno u playeru. Kad god ga cujem smiri me nekako i Incubus kao bend imaju ono nešto nevino i lijepo u sebi šta mi uvijek čini dobro kada mi je dosta svega. Več prvih par taktova od “11am” mi je dosta da dođem k sebi i smirim se.

Dir En Grey - "Uroboros" (2008.)

Još jedni japanci na mojoj listi ali si jednostavno ne mogu pomoči kada rade stvari na tako drugačije neopterečen način od ostatka svijeta. Ovdje ču odma i uvrstit “Withering to Death” album koji je došao malo ranije i koji je tako fascinantan cirkus od albuma da sam ostao zatečen kada sam ih otkrio. Generalno riječi koje mi se vrte kroz glavu kada slušam ta dva albuma su: predivno, suludo, odvratno, poremečeno, genijalno. Rijetko koji bend je izazvao tako širok spektar emocija u meni.

Metallica - "Master of Puppets" (1986.)

Uz Queen možda najzaslužniji zašto smo Jurica Zrnc iz ### i ja ko klinci odlučili da bi imali naš prvi bend. Mogu ljudi hejtat na Metallicu, smijat im se sa nekog elitističkog trona, smatrat ih sprdnjom jer “Lars ne zna više svirati bubnjeve” ali jedno je sigurno, 80tih je Metallica bila najbolji bend na svijetu sa najboljim albumom. Remek djelo u svakom smislu te riječi i album kojem ču se uvijek vračati.

Prince - "Purple Rain" (1984.)

Ovo je relativno friško jer moram priznati da sam Princea tek nedavno doživio kako treba. Ide na listu jer mi je jedini u jako dugo vremena izazvao onu iskrenu sreču tokom slušanja glazbe, trnce, divljenje, osmijeh. Sve je larger than life i toliko nabijeno energijom, funkom, pop-om, rockom, osječajima, glumom, iskrenošču. Imao sam praktički religiozno iskustvo prolazeći kroz Pruple Rain tako da nije bilo teško ga svrstat u all time favorite jer me je ponovo inspirirao za glazbu. :)

Queen - "Sve" (1973. - 1995.)

Bend koji sam tamo od svoje 12-16 godine najviše slušao i gdje se ne mogu odlučiti na jedan album. Od žicanja mame za lovu da otrčim u Music shop po Greatest Hits II do konstantnog gledanja izolirane snimke Roger Taylora kako bubnja na Live at Wembley Dvd-u, to je vjerovatno bend zbog kojeg sviram i imam bendove a šta može biti veči utjecaj od toga. :)