Kazalište i film

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

sreten mokrovic 4

Ususret premijeri Shakespeareova “Tita Andronika” u ZKM-u, u režiji Igora Vuka Torbice, koja će premijerno biti izvedena u petak 23. ožujka, u istom će se kazalištu, utorak 13. ožujka u 19 h, održati tribina Čitanje kazališta, uz voditelja Srđana Sandića i goste, teatrologinju Ladu Čale Feldman i šekspirologa i teoretičara književnosti Tomislava Brleka.

Što je nasilje tragedije i o čemu govorimo kada upotrebljavamo tu sintagmu? Je li “Tit Andronik” najnasilnija Shakespeareova tragedija? Objelodanjuje li kazališna igra iskustvo tragike ili ga samo rastvara? Na tragu Menkea, pitat će se jesu li tragično iskustvo i estetička forma u tragediji neodvojivo povezani? Raspravljat će se o trima ključnim segmentima teme – prvo, nasilju kao iskonu tragedije (Girard, Nietzsche, Freud), drugo, nasilju kao imaginariju tragedije (Seneka, Shakespeare, rasprave u vezi sa suvremenom dramatikom “krvi i sperme”) i treće, nasilju kao “kompromitaciji” tragedije za sve emancipacijski usmjerene (teorijske) projekte, a onda i indeksu njezine “konzervativnosti” ili “suvremenosti” (Eagleton, Felski, Menke, Lehmann). I, dakako, nastojat će se analizirati (sporno) mjesto “Tita Andronika” u Shakespeareovu opusu.

Predstava  „Tit Andronik“, nastala po tragediji Williama Shakespearea, u režiji Igora Vuka Torbice, i izvedbi ansambla Zagrebačkog kazališta mladih nakon dugog vremena donosi pred zagrebačku publiku ovaj sjajan i težak komad s kojim se usuđuju baviti samo rijetki.

Tit Andronik je prva od deset tragedija besmrtnog barda, napisana 1593. odmah nakon njegove prve povijesne tetralogije (tri „Henrika VI“ i „Richard III“) i ujedno jedan od Shakespeareovih najkontroverznije tretiranih komada. U izvornoj recepciji iznimno popularan (navodno se bez prekida izvodio 20 godina!), Tit Andronik je od 17. do 20. st. bio gotovo posve ignoriran, prije svega zbog nesmiljeno krvavog zapleta. Kao da se zapadna civilizacija licemjerno htjela odreći svoje krvoločne strane u umjetničkoj interpretaciji, premda je u povijesnoj stvarnosti tu stranu neprestance i nemilice hranila i razrađivala. „Tita Andronika“ su u tom razdoblju sustavno vrijeđali stručnjaci za Shakespearea, umanjujući njegovu vrijednost i čak tvrdeći da to nije Shakespeareov komad. Na ponovni, istinski katarzični susret s „Titom Andronikom“ ta je civilizacija bila spremna tek nakon kataklizme Drugog svjetskog rata, kada je duh vremena, po riječima Adorna, slutio da „nakon Auschwitza više ne može biti poezije.“ Ipak, legendarna je inscenacija Petera Brooka iz 1955. u Royal Shakespeare Company krv i nasilje tretirala kao metaforu, vjerojatno bivajući svjesnom blizine neposrednog iskustva realnog užasa, koji je bio zajednički imenitelj tadašnje Europe i većine svijeta. Važilo je to i za našu publiku koja je ovu izvedbu s velikima Laurenceom Olivierom i Vivian Leigh imala prilike gledati na gostovanju u Zagrebu, koje ostaje jednim od zvjezdanih trenutaka svjetske i naše kazališne povijesti. Potom ga je rehabilitirao i u teoriji poljski teatrolog Jan Kott u svom znamenitom djelu „Shakespeare, naš suvremenik“.

Danas, 62 godine kasnije, svijet je bitno drugačije mjesto - ili nije? Ansambl ZeKaeMa laća se izazova „Tita Andronika“ s Igorom Vukom Torbicom kao redateljem i Katarinom Pejović kao dramaturginjom, u potrazi za drugačijim motrištima koja ovaj kompleksni komad nudi, u potrazi za novim pogledima na pitanja kojih se bojimo i ne želimo u njih gledati, a svjesni smo da su nam od presudne važnosti.

Naslovnu ulogu tumači Sreten Mokrović, a ostale uloge igraju Katarina Bistrović Darvaš, Rakan Rushaidat, Mia Biondić, Petar Leventić, Adrian Pezdirc, Dado Ćosić, Vedran Živolić, Frano Mašković, Jasmin Telalović, Robert Budak i Milivoj Beader.  

Kostimografkinja je kreira Doris Kristić, scenograf Branko Hojnik, a glazbu su skladali Alen i Nenad Sinkauz.