Iz|∠SLUŠATELJA

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

montreux1972

Nova priča, moram priznati, dugo se kuhala u meni i tražila je trenutak da jednostavno izađe i da postane dio mojeg shvaćanja i odnosa prema modernoj glazbi 20. i 21. stoljeća. Činjenica je da sam u vrijeme kada je snimljen ovaj materijal imao samo 12 godina i da tada nisam ni znao tko su pjevačica Meggie Bell, gitarist Les Harvey, bubnjar Colin Allen, James Dewar (bas i vokal) te klavijaturist John McGinnis. No, činjenica je i da se za 5-6 godina situacija drastično promijenila što se tiče mojeg poznavanja kompletno ove materije. Ako ću iskreno pisati, onda svakako moram naglasiti da je moj prvi susret s bendom i njihovom glazbom bio kada sam čuo "Love 74", koja se našla na kompilaciji najboljih gitarista, gdje se Les Harvey našao rame uz rame B.B., Alberta i Freddieja Kinga, J. Hendrixa, E. Claptona, R. Gallaghera, Petea Townshenda i drugih, i da je to itekako obilježilo moje daljnje glazbeno istraživanje. Mislim da je taj album objavljen tamo negdje u razdoblju od 1976. do 1978. Taj moj prvi susret sa Stone The Crows s Meggie Bell i Lesom Harveyjem duboko me se dojmio.

Stone The Crows nastali su 1967., a njihova priča krenula je "full" godinu dana kasnije i trajala je sve do 1973., nakon što je gitarist Leslie Cameron Harvey, puno poznatiji kao Les Harvey, tragično izgubio život od udara električne struje tijekom probe na "Swanage Ballroomu". Ovaj nemili događaj u kojem je naprasno izgubio život tada 27-ogodišnji Harvey doslovno je razbio band i to je bio zapravo jedini razlog što su se razišli niti godinu dana kasnije.

A njihova priča počinje, dakle, kada je još 1967. Meggie Bell upoznala Lesa Harveyja preko njegovog starijeg brata Alexa. Okupila se ekipa i nakon početnih proba krenula je svirka po Engleskoj i Europi. Nakon njihovog nastupa na Kinning Park Ramblersu, sastav Power promijenili su ime u Stone the Crows i fascinirali menadžera Led Zeppelina, P. Granta. Njega je posebno zanimala svirka Lesa Harveyja i on to jednostavno nije htio pustiti te se udružio s Markom Londonom pa su zajedno poslovno vodili bend.

Ovaj njihov nastup na tada jednom od najvećih festivala zapravo je snimka koja svima koji kuže ovu spiku vrlo direktno i nedvosmisleno pokazuje o kakvom se bendu radi. Treba svakako naglasiti da ovdje na klavijaturama slušamo Ronnieja Leahya, dok je na basu Steve Thompson.

Pjevačicu Meggie Bell mnogi su uspoređivali s Janis Joplin i nazivali je škotska Janis. No, Maggie je zapravo pjevala na potpuno drugačiji način. Njezina glazbena stremljenja obilježavale su i kreirale pjevačice poput Julie Driscol, Dionne Warwick, Arethe Franklin ili pak Gladys Knight. Njezina vokalna modulacija čak je više vukla na soul nego na bilo što drugo. Ona je uvijek isticala da samo želi pjevati "iz srca" no, naravno, ne uspijeva joj to činiti baš svaki dan. S druge pak strane, gitarist Les Harvey je svakako bio za ondašnje pojmove čisti izvanzemaljac. Njegov gitaristički rukopis nudio je izuzetno poseban stil sviranja gitare, kojeg su jako voljeli i respektirali npr. i Jimmy Page i Jeff Beck.

Kako ovaj bend reflektira svoja glazbena stremljenja i ideje, kako prezentiraju svoju glazbu, ponajbolje možda predstavlja ovih pet tonskih zapisa. Između ostalih svakako bih izdvojio njihovu sjajnu obradu Dylanove "Ballad Of Hollis Brown", kao i 11-minutnu izvedbu "Love 74". Kada se radi o izvođenju bluesa kao glazbenog žanra svakako preporučujem poslušati njihove izvedbe "Penicillin Blues" i "Danger Zone" C. Mayfielda.

Njihova glazbena priča se zapravo tek zahuktavala, a onda došla je ta tragična smrt, koja je zauvijek zaustavila Stone The Crows. Nikada više nisu se uspjeli oporaviti, ali niti adekvatno zamijeniti ili popuniti upražnjeno mjesto Lesa Harveyja.

Iza njih su ostala četiri studijska albuma: "Stone The Crows" (1970.), "Ode to Jon Law" (1970.), "Teenage Licks" (1971.) i "Ontinuous Performance" (1972.). Naravno, njihovi live albumi – "The BBC Sessions - Volume 1 - 1969-1970" (1998.), "The BBC Sessions - Volume 2 - 1970-1971" (1998.), "Live Montreux 1972" (2002.), "Radio Sessions 1969-1972" (2009.) i "BBC Sessions 1969-1972" (2014.) – stigli su puno kasnije, ali dobro je da ih imamo, jer oni su "strašan" dokument kako je moćan bio taj bend i kako su zapravo trebali još samo nešto da se ubroje među one razvikane bendove. Za sladokusce, za istinske glazbene znalce, Stone The Crows uvijek su bili nešto posebno, nevjerojatna poslastica koju vole i kuže samo odabrani. Zašto? Evo zašto: u nešto manje od 55 minuta "Live in Montreux 1972" ima samo pet pjesama, ali to je i više nego dovoljno od ove ekipe, jer naprosto zapanjujuće verzije pjesama "Friends", "Penicillin Blues", "Love 74", "Danger Zone" i 21-minutna Dylanova "Ballad Of Hollis Brown" pokazuju što Meggie Bell, Colin Allen, Ronnie Leahy, Steve Thompson i Leslie Harvey mogu. Kako i na koji način bend Stone The Crows prenose svoju glazbenu furku i na kraju kako moćno, efektno i nadahnjujuće zvuče uživo.

Ovo je zapravo tonski zapis samo nekoliko tjedana prije Harveyjeve smrti, na pozornici u Swanseau 3. ožujka 1972. Nema nikakve sumnje, radi se o itekako impresivnom "live" albumu. Kvaliteta zvuka je izvrsna, a ovim tonskim zapisom uhvaćen je jedan od najjačih glazbenih osjećaja "live"' svirke jednog od najvećih britanskih glazbenika, odnosno, bendova toga vremena.

"Live in Montreux 1972" stoji uz najveće koncertne albume svoga vremena.

Više o svemu saznajte na:
https://www.allmusic.com/artist/stone-the-crows-mn000062939

Pjesme:

1. Friends /9:19
2. Penicillin Blues /6:53
3. Love 74 /11:28
4. Danger Zone/ 6:14
5. Ballad Of Hollis Brown /21:01

Yours,
Mladen Loncar - Mike