Iz|∠SLUŠATELJA

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Fillmore East Front 2

Još tamo početkom šezdesetih, točnije 1962., bili su poznati pod imenom Detours. U to vrijeme bili su "skiffle band", kojeg su činili: Roger Daltrey (vokal), John Entwisthle (bas gitara), Pete Townshend (gitara) i bubnjar Doug Sandom. E da, ako niste znali, Keith Moon sjeo je za bubnjeve "tek" 1964. Bend na kratko uzima ime "Who", no menadžer Peter Meaden predlaže im ime "High Numbers" i diktira im "mods image".

Bend je svirao izrazito energični rock ‘n’ roll, kojeg su pretežno sačinjavale obrade pjesama Jamesa Browna i Bo Diddleya. A kada su Kit Lambert i Chris Stamp otkupili prava na bend od Petera Meadena za 500 funti, tada je uistinu krenula neka druga priča. Bend je postao poznat po tome što bi dečki razbijali svoje instrumente i opremu na kraju nastupa. Do tog dijela scenografije došlo je sasvim slučajno. Naime, zbog niskog stropa u Harrow Railway Hotelu, Pete je stalno vratom svoje gitare lupao u niski strop, a onda jedne večeri taj vrat gitare više nije izdržao i razlomio se na opće oduševljenje nazočne publike. Vidi vraga, kako ekipa reagira... i tako se ideja rodila i kao takva modificirala se do neslućenih razmjera, koji su kulminirali na Monterey Pop Festivalu.

Grupa mijenja ime i postaju "The Who" te preko Lamberta dobivaju stalni angažman utorkom u "Marquee" klubu u Londonu. Debitanski singl "I Can't Explain" iz 1965. uletio je na 8. mjesto britanske top-liste, a nakon nastupa u emisijama kao što su bile "Ready Steady Go", istom pjesmom ušli su na 93. mjesto američke top-liste. Već sljedeća pjesma, "Anyway, Anyhow, Anywhere" bila je još jedna uspješnica koja je zasjela na britansku ljestvicu.

Whoovce više nitko nije mogao zaustaviti, jer već u studenom 1965. na drugo mjesto britanske ljestvice dolazi pravo remek–djelo, buntovnička himna koja je sadržavala zamuckujuće bestidne aluzije kao i Townshendovu osobnu filozofiju, koja je sadržana u rečenici: "Hope I die, before I get old" ili "nadam se da ću umrijeti prije nego ostarim." U to vrijeme bila je to izrazito buntovnički, destruktivna, ali i proročanska filozofija. Tone i tone papira potrošene su na analize ove rečenice, no cilj je postignut: dobili su još jedan vid pozornosti javnog mnijenja. Singl "My Generation" prodavao se kao lud, a isto se dogodilo s njihovim istoimenom debitantskim albumom, koji je objavljen u prosincu 1965. Taj tjeskobni tinejdžerski bunt doveo je album na peto mjesto britanske top liste najprodavanijih albuma.

U ožujku 1966. slijedi objavljivanje singla "Substitute", koji nakon samo tri dana dolazi na 5. mjesto britanske top liste. U listopadu na drugo mjesto britanske top liste dolazi singl "I'm A Boy", a bend i dalje često gostuje u emisijama kao što su"Ready Steady Go", "Top Of The Pops" i sličnima te nastavlja s objavljivanjem singlova. U studenom iste godine izdaju singl "La La La Lies", a već u prosincu ponovo pravi bum, objavljuju singl "Happy Jack", koji u engleskoj za samo tri dana dolazi na četvrto mjesto top liste.

Svi oni koji nisu simpatizirali bend govorili su da će trajati punih tjedan dana ili do prvog koncerta kada porazbijaju svu aparaturu. Naravno da nisu bili u pravu, jer je bend nezadrživo grabio prema uspjehu i tu nema nikakve dvojbe. Whoovci su nezadrživo išli prema zagarantiranom uspjehu i mjestu koje im s pravom pripada i za koje su se izborili na rock sceni kao takvoj.

U prosincu su Whoovci izdali i album, "A Quick One", koji je postigao značajni uspjeh, no ono bitno u vezi s ovim albumom je činjenica da je predhodio "Sgt.Peperu" The Beatlesa i da je bio zapravo predložak za "Tommyja". Skladba o kojoj pišem nalazi se na albumu"A Quick One" i zove se" A Quick One While He's Away".

1967. je godina počela za bend više nego dobro. "Happy Jack" dolazi na 3. mjesto britanske top liste, u travnju su bili na dvanaestodnevnoj turneji po Njemačkoj, a u svibnju izdaju singl "Pictures Of Lily". Skladba je inspirirana slikom zvijezde vodvilja Lily Bayliss, koja je visila na zidu sobe Petove djevojke. Pete Townshend proširuje tematiku svojih tekstova komentarima o buđenju seksualnosti, te o nadasve prisutnim društvenim problemima.

Bend se sve više okreće prema Americi, pa tako nakon već spominjanog šokantnog uništavanja opreme na Monterey Pop Festivalu 1967., američko tržište bilo je spremno za Whoovce. Naravno, u studenom iste godine to potvrđuju singlom" I Can See For Miles", kojim i konačno osvajaju Ameriku i dolaze na deveto mjesto top-liste u Americi.

U razdoblju od 1965. do 1968. Whoovci, naravno, nisu samo radili hitove, svirali su skladbe koje su skladali drugi autori, od Jamesa Browna pa nadalje. Isto tako svirali su i stvari koje su napisali pojedini članovi benda, puno su nastupali pa je često zbog premorenosti dolazilo do prekida koncerata. Keith Moon je uvijek ponajviše stradavao, pa je tako već nekoliko puta kolabirao na koncertima u Njemačkoj, Francuskoj, pa na snimanju u Londonu itd. Sve to bila je posljedica nekontroliranog načina života. Narkotici, alkohol i beskrajno tulumarenje dovodi do toga da organizam jednostavno ne može izdržati, pa dolazi do neizbježnog kolapsa cijelog organizma.

U tom razdoblju bend nastupa kako u Velikoj Britaniji tako i u Americi u kombinaciji s mnogim drugim tada popularnim bendovima, pa tako sudjeluju i na koncertu kada se snimao film "Rock 'n' Roll Circus", koji nikada nije naišao na pozitivne vibracije prvenstveno Jaggera i Richardsa. Isto tako sudjeluju na snimanju poznate "All You Need Is Love" The Beatlesa, nastupaju u Hoolywood Bowlu u Kaliforniji... Ukratko, bend radi punom parom i shodno tome, Whoovci su sve više i više postajali bend koji je inzistirao da svi računaju na njih. Tražili su da budu respektirani kako od strane publike, tako i kod drugih izvođača, a da o kritici niti ne govorim. A kritika ih, kao i mnoge druge nije mazila. No, relativno brzo stekli su da tako kažem status kultnog benda, što je u konačnici ipak moralo djelovati na kritiku.

Kako se bližila 1968., Whoovci su postajali bend koji je imao, da tako kažem, i glavu i rep, nisu lutali, niti su se tražili u nekim čudnim vodama. Kreativno, stalno su bili korak ispred svih. A svima je bilo jasno da su bili na pravom putu, još tamo od Monterey Pop Festivala. No, što se do tada događalo? Pa, eto, bend je u uzlaznoj kreativnoj putanji i fazi, gotovo svi članovi imali su svoje skladbe, radili su dakle i solo i u bendu, radili su na materijalima za skorašnji album, koji će konačno potvrditi sve ono što je bitno za sam bend, da sami sebi kažu: da, mi smo najbolji, mi smo Whoovci, mi rušimo0 sve pred sobom!

Peteovo sviranje poput vjetrenjače, Rogerovo vitlanje mikrofonom, Keithovo manijakalno sviranje bubnjeva, gotovo do totalnog uništenja kao baterije tako i sebe samoga, samo je bio dio insceniranog scenskog nastupa, kako bi što prije došli upravo do tog priznanja da su "number one."

18. lipnja 1967. nastupili su na prvom internacionalnom pop festivalu u Montereyu u Kaliforniji. Na ovom festivalu bili su stvarno svi koji su tada bili u usponu svoje karijere, neosporne kvalitete i slave, koja će tek doći i zasjati punim sjajem. Whoovci su nastupili poslije Otisa Reedinga, čiji je legendarni nastup zasjenio tada mnoge poznate bendove, no Whoovci su bili izuzeti od tog sindroma. Njihov nastup bio je takav da su kod Amerikanaca najprije izazvali šok, a potom je nastupila pomama za bendom. Njihov rušilački i destruktivni završetak koncerta ostavio je Amerikance bez riječi i otvorenih usta. Ma jasno, dogodilo se upravo ono što su Whoovci željeli, uspjeli su konačno zainteresirati izbirljivu američku publiku. Naravno, to im se kasnije isplatilo u marketinškom dijelu, jer prodaja singlica i albuma krenula je vrtoglavom brzinom. Whoovci su održali svoj koncert i zaista su ga vrhunski odradili te su pritom izveli: "Substitute", "Summertime Blues", "Pictures Of Lily", "A Quick One (While He's Away)" i "Happy Jack" te za sam kraj himnu bunta i mladenačkog revolta, "My Generation".

Nakon, za tadašnje vrijeme stvarno šokantnog nastupa na Monterey Internacionalnom Pop festivalu u lipnju 1967., Whoovci su svakako posebno privukli pažnju na sebe upravo tim završnim scenskim nastupom, ali u prvom planu ipak su bile pjesme, koje su Whoovci izvodili s izraženom energičnošću, te eksponiranim ritam i bluesom i angažiranim tekstovima, a tek potom na red dolazi njihov scenski nastup. Naime, Whoovci nikako nisu bend čija je jedina kvaliteta scenski nastup, kvaliteta se očituje prvotno u njihovim pjesmama, a tek potom je sve drugo na redu.

I evo nas u godini kada je održan i snimljen njihov nastup u Fillmore Eastu, kojem su prethodili sljedeći događaji... Već početkom 1968. njihov album "The The Who Sell Out" dolazi na 13. mjesto top liste albuma u Velikoj Britaniji i na 48. mjesto u Americi. Bend sve više pozornosti posvećuje svojoj karijeri u Americi, pa tako od 13. do 15. kolovoza nastupaju u Fillmore Westu, karte su rasprodate, dok publika naprosto ludi za njihovim koncertima.

Svi znamo da mnogi glazbenici nažalost, nisu uspjeli spojiti svoju trominutnu kreativnost s oko 40 minuta glazbe koja se mogla naći na A i B strani albuma. Neki su čak od strane kritičara dočekani na nož i čak ni sa te strane, nije bilo dovoljno temelja za razlučivanje onoga što je dobro od onog što su neki čak nazivali čistom glazbenom budalaštinom i dubiozom.

Albumom "The Who Sell Out", kao i albumom "A Quick One" Whoovci sigurno najavljuju svoj predložak za rock operu; radi se o albumu "Tommy", koji će svjetlo dana ugledati tek dvije godine kasnije.

No, ruku na srce mnogi kritičari nisu se mogli usuglasiti je li ovaj album zafrkancija ili vrlo ozbiljan pokušaj fuzije melodičnog popa i zahuktale psihodelije. Je li ovo "jam- session" album ili je to stvarno genijalni proizvod glazbene tvornice nazvane The Who. Po meni i s trenutne vremenske distance ipak je ovo zadnje najtočnije. Naravno, danas je lako biti pametan, ali u to vrijeme teško da je ovaj album mogao naići na veliki broj slušatelja no to se ipak dogodilo.

"The Who Sell Out" imao je sve adute koje treba imati uspješni album: imao je i hit "I Can See For Miles", imao je izvrstan uvod u album, briljantnu sredinu i efektan završetak. Objavljivanje albuma kroz samo nekoliko tjedana dovelo je do takve komercijalne ekspanzije istog da nitko, ama baš nitko, čak ni producent Kit Lambert, nije mogao predvidjeti takav uspjeh. U to vrijeme, "The Who Sell Out" je bio uspoređivan s "Pet Sounds" Beach Boysa, sa "Sgt. Peppersom" The Beatlesa, s prvim albumom Pink Floyda. S druge pak strane, malo tko je znao da im se na albumu na klavijaturama priključio legendarni Al Kooper. Njegova izuzetna sposobnost popunjavanja praznina u "backgroundu" skladbi došla je do izražaja u potpunosti.

Istovremeno, pokojni John Entwistle bavio se kratkim stvarima na albumu, pa onda isto tako nažalost pokojni Keith Moon, koji je svojim energičnim, ali odmjerenim i sinkopiranim ritmom udaranja svega što može producirati neki zvuk izazivao i više od divljenja. Njegovo muziciranje naprosto mora okupirati vašu pozornost. Whoovci su pokrenuli nešto što će zapravo kulminirati tek dvije godine kasnije. Pete i društvo intenzivno su radili na rock operi – albumu "Tommy", čije će izdavanje i objavljivanje zasigurno pomaknuti prema naprijed glazbene granice u rock glazbi uopće.

U razdoblju od 1965. do 1969. glazbenici su naprosto bili forsirani kako sa svoje tako i sa svih drugih strana da se okušaju u stvaranju konceptualnih albuma, odnosno, da teže da stvaraju zahtjevnije glazbene uratke. Mnogim glazbenicima to naprosto nije išlo, jer nisu imali potrebitu dozu glazbene izobrazbe niti podloge. Neki su jednostavno bili određeni da budu dobri u tih primarnih tri ili četiri minute i da u okviru toga daju svoj maksimum ili da zabljesnu svojom genijalnošću.

Drugi pak, koji su imali sve pretpostavke i imali su dovoljno znanja, mogućnosti i inspiracije, na svojim albumima činili su prava mala remek-djela. Neću ih sada opetovano ponavljati, ali "The Who Sell Out" zasigurno spada u kategoriju upravo tih remek-djela s još nekoliko albuma glazbenika koji su vrlo izdašno iskoristili svoj talent proizvodeći upravo ono što se od njih tražilo. Imati konceptualni album bilo je pitanje prestiža. Odnosno, govorilo je mnogo toga o vama, o tome kakav se glazbenik i posjedujete li kapacitet koji vam nameću drugi ili pak vi sami sebi, što svakako nije isto!

Album "The Who Sell Out" na velika vrata najavljivao je dolazak "Tommyja" koji će pomaknuti granice rock glazbe uopće. Whoovci su sazrijevali kako u glazbenom tako i u bilo kojem drugom pogledu, pa tako već i sami njihovi nastupi postajali su nešto jako misteriozno. Slušati Whoovce značilo je biti na višoj intelektualnoj razini, uostalom kao i poimanje i shvaćanje psihodelije kao glazbenog stila. Neki idu čak tako daleko da Whoovce nazivaju začetnicima psihodelije, što osobno ne bi prihvatio takvu tvrdnju, ali eto, i to je jedna od opcija koje nude razni glazbeni kritičari. Osobno zalažem se za tvrdnju da su Whoovci sigurno jedan od bendova zaslužnih za pomicanje granica moderne glazbe 20. i 21. stoljeća, ali ipak s naglaskom na 20. stoljeće.

Idemo dalje sa bitnim događajima, koji su posredno odredili ovaj album Whoovaca uživo…

U rujnu 1968. na 25. mjesto američke top liste dolazi pjesma "Magic Bus", a u travnju '69. izdaju singl koji je najavio album "Tommy", pjesmu "Pinball Wizard". Njihov nastup na Woodstocku od 15. do 18. kolovoza 1969. pokazao je ono što će tek uslijediti, a to je prava eksplozija glazbe, a samim time njihova karijera predbilježena je za uspjeh i točka! Već početkom 1968. njihov album "The The Who Sell Out" dolazi na 13. mjesto top liste albuma u Velikoj Britaniji i na 48. mjesto u Americi. Bend sve više pozornosti posvećuje svojoj karijeri u Americi, a svojim čvrstim stavom su to i ostvarili.

I da, tada, tijekom 1968. ili točnije u petak, 5. travnja i u subotu 6. travnja, u njujorkškom Fillmore Eastu odigravao se ovaj njihov koncert. Danas, nakon punih pola stoljeća imamo mogućnost slušati Whoovce tada i ostati zatečeni onime što čujemo. Naime, mnogi su mislili da ovaj bend samo zna "trupati" instrumente i opremu i to je to! Ali ovaj koncert dokaz je da su Whoovci itekako snažan, kreativan i odličan bend.

"Live At The Fillmore East 1968" konačno je pred vama!i Prvi disk donosi više–manje poznate, već tada prave hitove. Tu svakako valja spomenuti izvedbu Cochranove "C'mon Everybody", te raritetnu verziju "Fortune Teller", koju je napisao legendarni Allen Toussaint. Whoovci doslovno briljiraju u proširenim verzijama "Relax" i "Quick One", koje su objavljene prije mjeseca travnja na spominjanom albumu "The Who Sell Out." A drugi disk nam nudi istinsku glazbenu epopeju, pune 33 minute dugu izvedbu "My Generation". To je izvedba u kojoj imamo sve: i uvod, impresivnu razradu pjesme, uvod u i samo veliko finale pa sve do totalnog raspada – katarze frenetičnog Keitha Moona.

Nema nikakve dvojbe, Whoovci su ciljano za sam kraj ostavili svoju legendarnu himnu buntovne generacije "My Generation", ali ovaj put to je verzija koja je izvedena ne samo nadahnuto, već toliko usvirano, emocionalno, s improvizacijama Peteove gitare i uz gromovitu background pozadinu koju grade pokojni John i Keith, a, naravno, tu je i vokal Rogera Daltreyja, koji daje onu poznatu notu, kada mislite puknut' će mu glas, ali ne, Roger može još više i jače. Whoovci u ovoj 33-minutnoj improvizatorskoj obradi svoje "My Generation" daju ono što mnogi bendovi nisu uspjeli dati kroz čitav niz svojih albuma. Whoovci toliko jasno prenose svoju furku da to jednostavno boli.

Da, istina je, Whoovci su potpuno razorili Fillmore East, prijašnji Village Theatre. Prvi nastup, 5. travnja, nije snimljen, ali je zato ovaj drugi snimljen u cijelosti od strane dugogodišnjeg inženjera zvuka, Boba Priddena. Na kraju, nikako ne smijemo zaboraviti da je 4. travnja ubijen dr. Martin Luther King Jr. i da je u zraku itekako bila prisutna velika napetost i strah od vrlo izglednih nemira. Ali na sreću sve je dobro prošlo! I kao i uvijek... "Show must go on!"

I upravo tu su se našli i skrasili Whoovci, koji su samo došli i otprašili što su najbolje znali. I to im nitko ne može osporiti niti obezvrijediti! Dapače! Kapa do poda!

Ovaj album, kojim se slavi 50. obljetnica nastupa Whoovaca u The Fillmore Eastu za istinske fanove ne ostavlja dvojbe – oni moraju imati ovaj album! Za ostale, ovo je izuzetan glazbeno-povijesni dokumet koji sadrži doista nezaboravnu rock glazbu. Whoovci su ovdje snimljeni sa takvom žestinom i snagom, koja se rijetko može čuti.

Ova snimka njihovog nastupa dugo je bila na drugom mjestu "bootleg" izdanja. Koliko znam, predviđalo se da će biti objavljen i službeni album no to se nije dogodilo! Bilo kako bilo, "Live At The Fillmore East 1968" legendranih The Who je sada pred nama i zato ga samo slušajte i uživajte, jer ovo su The Who u svom najboljem izdanju!

Više o svemu saznajte na:
www.thewho.com
www.facebook.com/thewho/

Popis pjesama:

DISC 1:

1. Summertime Blues
2. Fortune Teller
3. Tattoo
4. Little Billy
5. I Can't Explain
6. Happy Jack
7. Relax
8. I'm A Boy
9. A Quick One, While He's Away
10. My Way
11. C'mon Everybody
12. Shakin' All Over
13. Boris The Spider

DISC 2:
1.My Generation

(Polydor, RR Live Recordings)

Yours,
Mladen Loncar - Mike