Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Ivo Pogorelić

Već tradicionalno, pred sam kraj još jedne sezone Lisinski subotom, Ivo Pogorelić izazvao je veliko zanimanje publike te do zadnjeg mjesta ispunio Lisinski. Impresivna karijera na kojoj mu zavide mnogi uz prašinu koju diže svakim svojim nastupom; postao je kultna ličnost klasične glazbe i primjer uspjeha kakav se u čistoj klasičnoj glazbi na našim prostorima dosad i nije ponovio.

Godine su prošle od kada je prvi puta izazvao pomutnju na sceni, no kada na isti način danas pristupa velikim djelima postavlja se pitanje može li se taj pristup uopće više okarakterizirati kao nešto kontroverzno? Nalazimo se u vremenu kada je kontroverzno postalo svakodnevno i naprosto nužno. Kontroverznost je Pogoreliću osigurala svevremenost, a ona se kao takva ni u kojem slučaju ne bi smjela gledati u lošem i buntovničkom smislu već je odraz njegova glazbenog karaktera koji ga razlikuje od drugih. Zbog nje je i tada stekao svjetsku slavu koju je održao do današnjeg dana, kada se školskim primjerom klasičarskog muziciranja ne može postići puno. Eventualno neki angažman u nekom lošem simfonijskom orkestru.
Pogorelić ima dvije karakteristične strane koje iskazuje na jednak način bez obzira na skladatelja ili djelo. Sinoćnji je koncert otvoren neizbježnim Chopinom, Baladom u F-duru, br.2., op. 38 i Scherzom u cis-molu, br. 3. op. 39. Njegov je karakter na samom početku bio jasan, a pristup nije mijenjao do samog kraja koncerta.
Sredina ne postoji, dionice su ili mekane i blage ili izuzetno nabrijane i oštre. Neki bi zasigurno opisali to kao pretjerano, no nije. Uvjerljivo je, jer je iskreno i sirovo, bez imalo pretjerivanja i prenemaganja. Umjetnik je pokazao svoje lice, osobnost bez imalo skrivanja, bez lažne skromnosti ili namjernog forsiranja velike scenske persone. Ekspresivan bez pretjerivanja, točan i precizan bez imalo emotivnih kompromisa. Kontroverza leži u iskrenosti prikaza snažnog karaktera individue koji se ne želi dodvoriti ustaljenim načinima izvođenja već svoje viđenje glazbe besramno prikazuje i dijeli s publikom. Dinamički kontrast izražava s nevjerojatnom lakoćom, tijekom koncerta nalazi se u svojoj umjetničkoj sferi koju dijeli s publikom. Mozart nikad nije zvučao žešće, mračnije. Premda izvedena Fantazija u c-molu, KV 475 samo koketira s romantizmom, Pogorelić ju izvodi sa sigurnim romantističkim stavom, a Mozartov karakter povremeno pušta na površinu.
Kompleksna Rahmanjinova Sonata u b-molu, br. 2, op 36 ostavljena je za sam kraj. Možda ipak malo prezahtjevno(zamorno) djelo za koncertnu publiku, pogotovo njen drugi stavak Non allegro - Lento - Piu mosso u kojeg se glazbenik izuzetno uživio, no tom stavku kao da se ne nazire kraj. Naporu se odužio na samom bisu koji je prisutne ostavio bez daha. Zrela ekspresivnost emocija i mekoća zvuka još je jednom zaslužila velike ovacije. Do sljedećeg susreta, već najavljenog za 21. svibnja 2018., na istom mjestu, u isto vrijeme.