U svijetu glazbe, mnogi su dušu odlučili prodati vragu kako bi se domogli novca i slave. Sličnu je priču opjevala fantastična postava na otvorenju nove sezone ciklusa Lisinski Arioso koja ponovno okuplja najbolje od najboljih svjetske operne scene.
Opera „Faust“ Charlesa-Francoisa Gounoda temelji se na želji za vječnoj mladosti koja izaziva tragičan ishod, lirskim arijama sa upečatljivim dramskim momentima. Marjukka Tepponen, Diana Haller, Paulo Ferreira, Lucio Gallo i Carlo Colombara dočarali su duh francuske opere, uživeći se u uloge impresivnih likova. Više od samih pjevača u operu se uživio dirigent Ville Matvejeff koji je Orkestar HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci vodio strastveno i odlučno, proživljavajući pritom svaku odsviranu notu. Ushićenje nije mogao sakriti i nije trebao jer je imao stalnu podršku i orkestra i solista i publike. Posebno je impresivno djelovala izvedba dueta Margarete i Fausta iz 4. čina „Il se fait tard... Laisse-moi, laisse-moi contempler ton visage“. Spektakularni završetak prvog dijela finalnim tercetom Margarete, Fausta i Mefista iz 5. čina „Oui, c'est tou que j'aime... Anges purs, anges radieux... Alerte, alerte, ou vous etes perdus“ pokazao je veličinu i zahtjevnost djela koje se na trenutke pokazalo prilično nemilosrdnim za izvođenje jer, osim vokalne spremnosti, zahtjeva zrelost individue u čemu se najbolje snašao bariton Lucio Gallo koji je jedini dosljedno podnio svaku notu, dok je ostatak ansambla ipak na trenutke otkrio svoje određene slabosti.
Opera gala, drugi dio programa sastojao se od najvećih hitova, najboljih arija te obuhvatio djela Mozarta, Verdija, Donizettija, Puccinija, Rossinija, Giordana te Catalanija. Arioso ciklusom publika se uistinu dala razmaziti jer se navikla na najbolje od najboljeg. Tako da sada, uz tehničku kvalitetu izvedbe očekuje i prisutnost faktora x, pogotovo kada se radi o velikim djelima kao što je „Nessun dorma“. Tenor Paulo Ferreira na binu je izašao s vidljivim strahopoštovanjem prema spomenutoj ariji, a istančan ukus okupljenih skeptično je pratio svaku notu. Ferriero nije razočarao, dostojno je izveo spekularnu ariju, a kapljice znoja na njegovom čelu otkrile su tremu s kojom se uspješno izborio. Premda se izvedbom arija iz Fausta nije pretjerano istaknuo, ovim se uspio iskupiti i zaraditi gromoglasan aplauz.
Žene su te večeri nažalost podbacile. Mezzosopranistica Diana Haller, premda je pjevala kao zamjena najvećim opernim divama, Elini Garanči i Joyce DiDonato, na sceni Metropolitana, nije se ni približila izvedbi spomenutih diva. Osim što su joj kolorature na trenutke djelovale nečisto i nespretno, ono što joj najviše fali jest gard kojim bi mogla uspješno prekriti određene tehničke nedostatke. Djelovala je preplaho i preponizno pa čak i za vrckastu Rossinijevu ariju Angeline iz opere „Pepeljuga“ - „Naqui all'affano e al pianto“ koja ipak zahtjeva više odlučnosti od onoga što nam je Diana servirala.
Odlučnosti nije nedostajalo Marjukki Tepponen, njoj je nažalost nedostajalo zrelosti, odnosno dramatičnosti u glasu, potrebne za uspješnu izvedbu arije Wally iz 1. Čina opere „La Wally“ – „Ebben, ne andro lontana“. Njen je lirski vokal, premda dovoljno siguran u dubinama tamo nedovoljno snažan i odvažan da prikaže svu teatralnost i širinu arije.
Zato ćemo 3. prosinca imati priliku uživati u najboljim i najčišćim koloraturama današnjice, kada na scenu stupa Marina Rebeka, operna diva koja briljira izvodeći Verdijeve heroine, pogotovo joj leži uloga Violete te se smatra da ju je upravo ona uspjela utemeljiti na najbolji mogući način.
