Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852
Završio je treći Zagreb etno festival, na kojem je upečatljivo dominirao balkanski i istočnoeuropski melos, a skoro su svi izvođači bili iz Europe, naročito iz jugoistočne Europe (Hrvatska, Slovenija, Bugarska, Makedonija). Najjači dojam ostavio je upravo Makedonac Dragan Dautovski, inače najpoznatiji po soundtracku za kultni film Prije kiše, koji je nastupio sa svojim kvartetom. Dautovski je inače etnomuzikolog i profesor narodnih instrumenata, a muzicira na čak preko 20 instrumenata.

Dio svog glazbenog umijeća je pokazao i na zagrebačkom koncertu, gdje je zasvirao na nekoliko različitih glazbala, uključujući i okarinu, staru preko 6000 godina. Okarina potječe iz neolitika i samo je "malo" mlađa od najstarijeg dosad poznatog glazbala – kineske flaute Gudi, koja je datirana u period od prije 6000 do 7000 godina, i kojoj je donekle slična. Prije nego li je zasvirao na tom minijaturnom puhačkom instrumentu sa samo tri rupe, Dautovski je ispričao i prigodnu priču o tom neobičnom predmetu koji su arheolozi pronašli na nalazištu u blizini Velesa u Makedoniji, ni ne znajući da se radi o glazbenom instrumentu prije nego li je Dautovski , kao akademik, dao svoju ekspertizu. S obzirom na dragocjenost tog pronalaska, Dautovski je na koncertu zasvirao ipak na kopiji okarine, no i to je bilo dovoljno impresivno: nevjerojatno je koliko je efekta izvukao iz jednog primitivnog glazbala koje može proizvesti tek nekoliko tonova. Radi se, u biti, o specifičnoj okrugloj keramičkoj flauti (nalik na Spielbergovog E.T.-ja, kako Dautovski reče), koja je prodornim i odjekujućim zvukovima vidljivo impresionirala brojnu publiku u kinu SC-a. Većinu pjesama je Dautovski ipak odsvirao na žičanim instrumentima, i jednu na gajdama. Ansambl je izvodio makedonsku etno glazbu, više ili manje osuvremenjenu modernim aranžmanima, ali uvijek vrlo inspirativno i tehnički ispolirano. Treba svakako spomenuti i pjevačicu Aleksandru Popovsku, izuzetnog glasa, vokalističke tehnike i improvizacijskih sposobnosti, koja je svojim vrhunskim scat improvizacijama davala dodir jazza tradicionalnoj makedonskoj glazbi. Ostali članovi kvarteta su Bajsa Asifovska (kaval, tambura) i Ratko Dautovski (djembe, bongos, tarabuka).

Vrlo dobri su bili i Francuzi iz Montpelliera, Le chauffeur est dans le pré (u prijevodu, "šofer je u polju"), koji sviraju "svečarsku i balkansku muziku" (musique festive et balkanique), kako sami napisaše na svojoj web stranici, na kojoj se inače definiraju kao ""ne tek glazbeni sastav već kotao za destilaciju raznih kultura"". Izvodili su svoje originalne skladbe, a najšarmantniji aspekt njihova nastupa bio je to što koliko god su inspirirani balkanskim i orijentalnim melodijama, cijelo su vrijeme zadržali i prepoznatljivo francuski štih, naročito u vokalnim skladbama, u kojim se osjećao duh francuske šansone, pogotove one vrste koja voli pričati duge (i ponekad zafrkantske) priče u tekstovima. Francuzi kao Francuzi, koncert nije mogao proći bez pokoje politički angažirane pjesme, pa su za kraj koncerta otpjevali sarkastičnu pjesmu o Sarkozyju. I izbor instrumenata odaje njihov glazbene preferencije za istočni melos: klarinet, tuba, saksofon, harmonika, udu, daf, darbuka, kontrabas. Inače ih ima šestorica u sastavu, od kojih su trojica povremeno zapjevala, i to s jakim južnofrancuskim akcentom. Isprva su trebali nastupiti u Teatru Itd, no organizatori su prebacili koncert u otvoreni prostor ispred kafića Itd-a, gdje su Francuzi svojim nepretencioznim i dinamičnim nastupom brzo stvorili opuštenu klupsku atmosferu. Le chauffeur est dans le pré sa svojim iskonskim etuzijazmom za jednu njima daleku glazbenu kulturu i jako dobrim muziciranjem s puno improvizacije, svakako su pozitivno iznenađenje festivala.

Malo razočaranje je bio nastup talijanskog sastava Nidi d"Arac, tim više što su najavljivani kao "talijanski odgovor na Gotan Project" i kao najveća atrakcija festivala . Upravo stoga su dobili i elitni termin u subotu navečer – no uzalud, jer u 21h, kada je koncert trebao početi, nije još uopće bilo publike, a tek nekoliko okupljenih je dobilo odgovor da će koncert početi kada se skupi ljudi (!?), tako da je kašnjenje na kraju bilo impresivno čak i za hrvatske standarde, jer je koncert počeo tek u 22h. Kad su konačno započeli sa svirkom, vidjelo se da je usporedba s Gotan Projectom pomalo pretjerana, jer je pariški sastav ipak daleko sofisticiranijji i tehnički savršeniji. Ipak se može razumjeti zašto su ovi Talijani, inače porijeklom iz "pete" apeninskog poluotoka, sve popularniji : pjesme su im istodobno melodične, i snažnog hipnočnog ritma koji poziva na ples, a sve je to upakirano u modernu elektroniku. Melodijama s talijanskog juga, kao što su plesovi tarantella i pizzica, teško je odoljeti, i ti su krajevi (točnije pokrajina Salento) velika riznica za glazbenike koji se baziraju na etnu, jer je tamošnji muzički folklor još nedovoljno eksploatiran u world glazbi (za razliku od svuda prisutnog balkanskog i istočnoeuropskog melosa), a ima veliki potencijal i za širu publiku, a ne samo za poklonike world glazbe. Ipak na koncertu je elektronika bila predominantna i glazbenici, koji su inače bili dobri, nisu došli do izražaja. No barem je muški dio publike mogao biti potpuno zadovoljan, jer je cijeli koncert praćen blago erotskim plesom članice ansambla zadužene za "performans", a kombinacija poluprozirne haljine i jakog pozadinskog svijetla vjerojatno je pridonjela "umjetničkom" dojmu. Lider sastava je pjevač i gitarist iz Leccea, Alessandro Coppola. Nidi d"Arac su već nastupali po brojnim velikim festivalim u Europi, a nastupali su i kao predgrupa legendama kao što su Robert Plant i Joe Zawinul. Nisu za otpisati, ali čini se da više teže krenuti pop i mainstream stazama, nego li temeljitije razraditi dobar početni materijal i više poraditi na aranžmanima koji su na ovom koncertu bili dosta jednolični, tako da su se sve pjesme činile sličnima.

Zadnji dan festivala je nastupio jedan mladi sastav iz Porta, MU, kojima je zagrebački koncert prvi nastup izvan Iberskog poluotoka. Suprotno očekivanjim od portugalskog sastava, MU nisu još jedan sastav baziran na fadu, nego su inspirirani etno glazbom iz svih krajeva Europe. Šestorka iz Porta svoj stil primjereno naziva "nomadskim", jer se u njihovom doista eklektičnom izboru glazbe mogu naći pjesme iz Mađarske, Bjelorusije, Ukrajine, Rusije, i s nezaobilazbog Balkana, a izvode i svoje originalne skladbe. Većina izvođača su multiinstrumentalisti, a našao se tu čitav niz više ili manje egzotičnih instrumenata kao što su bulbul tarang (žičani instrument tradicionalan u Indiji i Pakistanu), rik (arapska udaraljka), moraharpa (tradicionalni švedski žičani instrument), darbuka, tabla (udaraljka iz Indije), grčki buzuki, uz još konvencionalna glazbala poput violine, harmonike i basa. Izvodili su i instrumentalne skladbe i vokalne – pa je tako vokalistica i violinistica Diana Azevedo zapjevala na bjeloruskom i makedonskom (stara makedonska pjesma More sokol pie voda na Vardarot). Našla se tu čak i jedna hrvatska svatovska pjesma (Nupcial croata, kako je oni nazvaše). Inače su tijekom festivala održali plesnu radionicu, a koncert je čini se bio produžetak te radionice, jer su cijelo vrijeme pokušavali rasplesati publiku, što im je naročito uspjelo s veselim skladbama brzog tempa, kakve naša publika najviše voli. Premda su MU za sada slabo poznati izvan granica Portugala, od njih se može još puno očekivati, s obzirom se radi o vrsnim glazbenicima sa smislom za iskopavanje nekih pomalo opskurnih ali dojmljivih tradicionalnih pjesama.