Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852
Radar fest 2008.
Za razliku od prošlogodišnjeg, premijernog izdanja Radar Festivala ovogodišnje, varaždinsko izdanje ponudilo nam je nešto kraći popis izvođača, ali zato i headlinera koji je svojim imenom, pojavom i značenjem za glazbenu industriju daleko ispred bilo kojeg izvođača kojeg smo mogli gledati, ne samo na lanjskom festivalu nego na festivalima koji su se do sada uopće održavali u Hrvatskoj. Ali krenimo redom.
Za nas je Radar Festival u Varaždinu otvorio Vlado Kreslin sa svojim Malim bogovima. U kratkom repertoaru odsvirao je pjesme Z Goričkega v Piran i Cesta sa njegova posljednjeg, istoimenog albuma Cesta, te nekoliko starijih hitova kao što su Preko Mure preko Drave, Dekle moje, Tvoje jutro... Koncert je izveden u čisto Kreslinovskom stilu. Nešto tonskih problema na početku imao je samo klavijaturist Gal Gjurin koji je u prvom dijelu bio pretih, no tehnički problemi brzo su riješeni.
Radar fest 2008
Radar fest 2008

Druge po redu nastupile su vinkovačke Majke, predvođene uvijek zanimljivim i kontraverznom Goranom Bareom. Kao pravi roker koji odolijeva svemu, pa čak i hladnom varaždinskom vremenu, Goran se na pozornici pojavio obnažena torza omotavši samo šal oko vrata. Jakne ili šuškavci koji su jučer bili vrlo tražena roba Baretu nisu trebali, još jednom je pokazao kako se u potpunosti daje glazbi i da mu u tome ne smeta ni hladnoća ni ostale vremenske nepogode.

Radar fest 2008

U vremenu predviđenom za nastup, od 18.15 do 19.00, Majke su izvele neke od svojih najvećih hitova te ugodno rasplesale i zagrijale ranije okupljenu publiku, koja je tek tada počela dolaziti u malo većim brojevima. Sa pozornice su otišli uz pjesmu Vrijeme je da se krene te uz komentar kako bi mogli još, te da su se tek zagrijali ali moraju otići zbog ostalih izvođača.

Radar fest 2008

Manic Street Preachers popeli su se na pozornicu oko 19:30 i odmah krenuli furiozno i bez imalo suzdržavanja. Posebno zanimljivo bilo je obraćanje frontmena benda, Jamesa Deana Bradfielda koji je prvo upitao publiku jesu li se odmorili od sinoćnjeg slavlja te čestitao na pobjedi. Također je nadodao da nemaju ništa protiv nas jer nisu Englezi, aludirajući pri tom na dvije kvalifikacijske nogometne utakmice za Euro 2008. u kojima smo nadigrali englesku reprezentaciju te im na taj način onemogućili da prisustvuju smotri najboljih nogometnih reprezentacija starog kontinenta.

Radar fest 2008

U svom gotovo devedeset minutnom setu Manicsi su oduševili publiku svojom izvedbom i energičnošću, a neki od njihovih najvećih hitova (You Stole The Sun From My Heart, The Massess Against The Classes, Your Love Alone Is Not Enough, Ocean Spray, The Everlasting…) posebno su oduševili okupljeno mnoštvo.

Radar fest 2008

Izvedena je također i vrlo popularna njihova verzija Rihannine Umbrelle koju su odmah najavili kao pjesmu koja nije njihova, ali da "sada je". Svoj dio nastupa očekivano su zaključili apsolutnim mega hitom If You Tolerate This Your Children Will Be Next. Inače, Manics Street Preachers se trenutno nalaze na turneji kojom promoviraju svoj posljednji studijski album Send Away the Tigers čija je naslovnica krasila pozornicu tijekom njihovog nastupa.
 

Točno u 21 sat i 35 minuta na pozornici je najavljen Bob Dylan.

 

Moda koja preživi svoje vrijeme postaje stil. Moda ima svoj početak i kraj. Stil se izdiže iznad vremena. Bezvremen je i datum njegovoga rođenja postaje nebitan. Svevremen je i zato ne umire. Bob Dylan odavno već nije moderan. Svojim neupitnim preživljavanjem nakon izlaska iz mode uvrstio se u popis glazbenih stilova bogate riznice svjetske glazbe i poezije u glazbi. Zato mu može biti svejedno tko svira i pjeva prije njega, kao što mu je svejedno i pred kim to čini.

 

Te prohladne večeri, u petak, trinaestoga, na nogometnom stadionu u Varaždinu, Dylan je bio pred varaždinskom, hrvatskom i "regionalnom" publikom, ali ona nije bila pred njim. On je sve te tisuće znatiželjnika, koji su došli da ga vide po prvi put (tek sad, nakon što je objavio, kako su "evidentičari" nabrojili, 44 albuma), smjestio sa svoje lijeve strane. Čitavo je vrijeme koncerta stajao na pozornici pokazujući nam isključivo svoj lijevi profil, strogo izbjegavajući da nas i pogleda, a kamoli da nam se obrati i jednom riječi. Kao da nas nema, a on vježba sa svojim ansamblom. Predstavlja li takvo ponašanje ignoriranje publike? S druge strane, jesu li znakovi poštovanja publike česta mahanja, dovikivanje demagoških fraza i slanje poljubaca onima ispod, uvijek visoke i prostrane, pozornice? Bob Dylan nam se itekako obraćao, bujicom riječi, kroz pjesme, blagoglagoljivošću nadmašujući i Štulića i Balaševića zajedno.

Da nas poštuje, dokazao je prilično točnim početkom koncerta, duljinom nastupa od preko dva sata i odličnom pripremljenošću i uvježbanošću glazbenika, te brzim nizanjem 17 pjesama, koliko je stalo u taj termin, ne rasipajući vrijeme nimalo na pripremu svake sljedeće izvedbe i ne dopuštajući da se vrijeme gubi na događaje koji nisu glazbeni... Odlična organiziranost glazbenika pokazala se i u brzini kojom su se pripremali za svaku novu izvedbu. Na posljednji ton jedne pjesme gase se sva svjetla na pozornici, da bi diskretno uletjeli tehničari koji glazbenicima mijenjaju instrumente... I nova pjesma počinje. Tako je šest glazbenika sviralo nekoliko vrsta električnih gitara, bas, kontrabas, bubnjeve, violinu, bendžo, akustičnu gitaru, a sam je Dylan svirao klavijature (!) i, dakako, usnu harmoniku. Za estradu ipak nije presudan glas i stas ako postoji "viši" razlog za takvo djelovanje, a Dylan ga je oduvijek imao. U tom slučaju svaki glas može naći svoju glazbu, a mali čovječuljak velike glave na klimavim nožicama ostavlja dojam diva. Dylanove stalne polurecitative pratila je raskošno aranžirana glazba njegovih vrijednih svirača. Zahvaljujući odličnom razglasu, čuo se jasno svaki instrument, a odlično pogođena glasnoća omogućila mi je da ne pobjegnem iz prvih redova odakle uvijek počinjem pratiti koncert, pa tu i ostanem ako me ne otjera strah da će mi popucati bubnjići. Kao da sam slušao u svojoj sobi. Stiješnjen u ugodnoj toplini prvih redova, izbjegao sam tako smrzavanje na vjetrometini u dnu stadiona, gdje inače dočekujem kraj koncerta ako je preglasan ili dosadan.

Bojazan dijela publike da bi Dylan mogao na trenutke biti dosadan svojom melankoličnom baladičnošću nimalo se nije ostvarila, ali ne zbog sretnog izbora pjesama. Repertoar je bio daleko od "the best of", već su izabrane pjesme jednostavno tako odsvirane. Na kraju bis od dvije pjesme, uz koje je Dylan konačno i šturo progovorio predstavljajući publici svoje glazbene pratioce, a publika je umjesto njega pjevala stih "Like a rolling stone". Brzi bijeg u mrak iza pozornice, blještavilo reflektora stadiona i možemo kući. Zadovoljni... Bilo je odlično, bilo je dobrog rock"n"rolla i bluesa. Koncert nije bio nimalo formalan, nimalo "počasan". Bio je pravi; Dylan se dokazivao koliko mu snaga i godine dopuštaju. On poštuje i cijeni svoju publiku zato jer poštuje i cijeni sebe.

Setlista

Rainy Day Women #12 & 35
Don't Think Twice, It's All Right
Lonesome Day Blues
Just Like a Woman
Rollin' and Tumblin' (Hambone Willie Newbern cover)
Tangled Up in Blue
Things Have Changed
Honest with Me
Love Sick
Highway 61 Revisited
Desolation Row
It's Alright, Ma (I'm Only Bleeding)
Ain't Talkin'
Summer Days
Ballad of a Thin Man

Bis
Thunder on the Mountain
Like a Rolling Stone