Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

marciac

Malo selo u Gaskonji zvano Marciac jednom godišnje preplavi gomila obožavatelja jazza (navodno više od 250.000), i to od kraja srpnja do sredine kolovoza, kada se održava Marciac jazz festival, jedan od najvažnijih jazz festivala u Europi. Dovoljno je pogledati diskografije najpoznatijih svjetskih jazz glazbenika – većina ih sadrži ''Live in Marciac''.

Kako je tako veliki glazbeni događaj dospio u ovako malo selo, simpatično, no ni po čemu posebno? Ima trg, vijećnicu, crkvu i to je više-manje to. Usput, jedna je od postaja na slavnom hodočasničkom putu Camino di Santiago. Neki slavni jazz festivali odvijaju se u posebnim ambijentima kao što je Vienne s drevnim rimskim amfiteatrom, elegantni Montreux na Ženevskom jezeru ili slikovita Perugia. Nasuprot njima, Marciac je seoce s manje od 1500 stanovnika skriveno među poljima i brežuljcima Gersa, najrjeđe naseljene regije u Francuskoj i jedne od najruralnijih regija u zapadnoj Europi, koja se prije osnivanja Marciac jazz festivala smatrala kulturnom pustinjom. Sve je počelo 1970., kada je u Marciac stigao Jean-Louis Guilhaumon, profesor književnosti i pasionirani ljubitelj jazza koji je nekoliko godina poslije osnovao centar za kulturalnu edukaciju. U centru je 1978. organiziran koncert bez pretenzija na međunarodni učinak, no stjecajem okolnosti pokrenuo je tradiciju jazza u Marciacu: nastupili su trubač Bill Coleman i saksofonist Guy Lafitte, koji su igrom slučaja živjeli u okolici. Ovaj pionirski koncert održan je open-air, no Guilhaumon i njegovi kolege nisu željeli riskirati s nepredvidljivim vremenom idućih godina. Stoga su se obratili vlasniku mjesne tvornice koji im je ponudio jednu od svojih radiona i koncerti su se počeli odvijati u kvartu zvanom Saint-Germain – to je svakako bio dobar znak, s obzirom na istoimeni kvart u Parizu, u kojem je 1950-ih bujala jazz scena. Radiona je služila kao koncertna dvorana nekoliko godina, no broj posjetitelja je rastao i nastala je potreba za novom, većom lokacijom. Stoga je podignut velik šator preko mjesnog stadiona, koji je i dan-danas glavna pozornica zvana Chapiteau (na francuskom ''šator''), gdje stane čak 6000 ljudi.

S obzirom na uspjeh ljetnog festivala, odlučeno je da se projekt proširi na druge periode tijekom godine, pa su tako održavani koncerti u jesen, zimu i proljeće. Interes za te koncerte opet je nadišao postojeće kapacitete, pa je predložena gradnja posebne koncertne dvorane. Tako je 2011. otvorena Astrada, moderna dvorana kapaciteta 500 mjesta, koja otada ugošćuje glazbene, kazališne i plesne izvedbe tijekom cijele godine. Jazz festival je financijski uvelike doprinio razvoju sela, kao i cijele regije. Guilhaumon, osnivač i predsjednik organizacije ''Jazz in Marciac'', skepticima je tako pokazao da ruralne regije mogu ugostiti uzbudljive umjetničke projekte.

Dosad su na Marciacu nastupila gotovo sva velika imena jazza, kao što su Oscar Peterson, Nina Simone, Ray Charles, Keith Jarrett, Dizzy Gillespie, Michel Petrucciani i brojni drugi. Diskografije brojnih slavnih jazzera sadrže barem jedan album naziva ''Live in Marciac''. Ovogodišnje, 41. izdanje festivala, donijelo je snažan line-up jazzera svih generacija i vrlo raznovrsnih stilskih provenijencija. Glavni festivalski program organiziran je tako da se svaki dan održe po dva koncerta na dvije festivalske lokacije – dva u Astradi i dva u Chapiteauu. Ulaznica vrijedi za dva koncerta na istoj lokaciji i nije moguće kupiti ulaznicu samo za jedan koncert, ali su cijene zato relativno popularne, pogotovo s obzirom na to da je riječ o velikom međunarodnom festivalu u bogatoj zapadnoj zemlji. S tolikim kapacitetima i brojnim sponzorima vjerojatno nije teško držati pristupačne cijene ulaznica. Inače, zanimljivo je da se ne može reći da jedna od dvije lokacije ''prestižnija'', ljubitelji jazza se svaki dan suočavaju s vrlo teškim odabirom između izvrsnih koncerata koji se preklapaju. Naravno, široj publici najzanimljiviji koncerti – ove godine Joan Baez i Santana (Marciac, poput većine velikih jazz festivala, ne bježi od flerta s popom i privlačenja najšire publike), održavaju se u golemom Chapiteauu. Obje pozornice imaju sjajan zvuk, a Astrada nudi nešto intimniju atmosferu, pa se u principu komorniji koncerti češće održavaju ovdje, mada nije pravilo. Usto, možete čuti niz besplatnih koncerata i jam sessiona po cijelom selu – na srednjovjekovnom glavnom trgu (koji tijekom festivala podsjeća na beduinski kamp, s obzirom na broj šatora), po ulicama, u restoranima i kafićima, i to do sitnih sati. Velik dio festivalskog iskustva upravo je uživanje u atmosferi na ulicama preplavljenima posjetiteljima svih generacija, i lutanje od jednog jam sessiona do drugog – zapravo ulice nude čitav jedan paralelni jazz festival, na koji je ulaz besplatan.

U Astradi je 30.7. nastupio Kenny Barron, sjajni američki pijanist koji ove godine slavi 75. rođendan i više od 50 godina karijere. Na aktualnoj turneji predstavlja novi album, svoj prvijenac za Blue Note, ''Concentric Circles'' koji je snimio s kvintetom mlađih glazbenika. Ovaj nastup u dupkom punoj dvorani bio je pravi tour de force sjajnog post-bop jazza. Barron se još jednom potvrdio kao virtuoz i maštovit improvizator, koji je posebno briljirao u solažima, a cijeli bend demonstrirao je sjajan smisao za međuigru i grupno muziciranje. Barronov kvintet svira nijansiran, bogato aranžiran jazz, ritmički uzbudljiv i poletan, prožet latin ritmovima. Ovako zvuči kad stari jazz majstor ne spava na lovorikama nego odlučno uroni u duh vremena i prigrli zvuk suvremenog jazza. Inače, Barronov je koncert jedini bio rasprodan do zadnjeg sjedala.

Jedan od vrhunaca festivala bio je nastup Kvinteta Wyntona Marsalisa 31.7., ujedno i rijetka prilika da čujemo najslavnije članove obitelji Marsalis na okupu, pogotovo legendarnog, sada 83-godišnjeg patrijarha jazzerske obitelji Marsalis – pijanista Ellisa Marsalisa. Bio je tu i Wyntonov brat Branford, koji inače vodi vlastiti bend, plus sjajna ritam sekcija (basist Carlos Henriquez i bubnjar Ali Jackson). Ellis je gospodin u godinama, pa ga je povremeno mijenjao mladi Dan Nimmer, česti suradnik Wyntona Marsalisa. Svaka dionica koju je Ellis odsvirao odisala je elegancijom koja priziva Billa Evansa i Reda Garlanda, Ellisov pijanizam usprkos harmonijskoj složenosti odiše lakoćom i prozračnošću. Inače, Ellis je među prvima donio bebop u New Orleans, a ironično je da je slavu stekao tek pod starije dane, nakon što su se prvo proslavili njegovi sinovi.

Istu večer prije obitelji Marsalis nastupio je Hugh Coltman, koji je predstavio većinom skladbe sa svog aktualnog albuma ''Who's Happy'', izdanog proljetos. Coltman je zanimljiva glazbena pojava – Britanac markantnog croonerskog glasa koji je iz bluesa i rocka došao do jazza, osvojivši prije par godina slušatelje i kritičare albumom posvećenom Natu King Coleu. Novi je album vrlo nadahnuta posveta New Orleansu koja vješto zaobilazi klišeje – u Coltmanovom eklektičnom izričaju čujemo orkestre limene glazbe, ali i Waitsovsko-kabaretske utjecaje, psihodeliju Dr Johna, blues balade, swing... sve to začinjeno je upečatljivim, inteligentnim tekstovima i šoumenskim, energičnim nastupom.

Svako toliko u svijetu jazza pojavi se fenomen fotogenične mlade dame koja osvoji širi krug slušatelja koliko talentom toliko i karizmom. Melody Gardot možda je najupečatljivija takva pojava nakon Diane Krall. Izuzetan glas, fotogeničan stas i gotovo filmska životna priča - u 18 g. doživjela je tešku prometnu nesreću na biciklu nakon koje je ostala u kolicima, u kojima je na početku i nastupala, a sada su jedini podsjetnik na nesreću sunčane naočale koje nosi na svakom koncertu – naime, ostala joj je trajna hiperosjetljivost na svjetlo. Iza te filmske priče i izgleda holivudske dive stoji puno talenta i rada na svojoj glazbenoj viziji, kao što smo vidjeli na koncertu 2.8. u Chapiteauu. U svom osebujnom i raznolikom izričaju Melody miješa jazz, blues, šansonu, gospel, soul... Snažna je scenska pojava koja plijeni pažnju, istodobno isijava senzualnost femme fatale i delikatnu krhkost. Instrumentacija je bogata, aranžmani vrlo elaborirani, uz povremeni minimalizam u kojem se dodatno ističe njezin prekrasni vibrato. Melody je na koncertu dala presjek svojih najboljih kompozicija, od kojih su neke tako upečatljive da zvuče kao standardi, kao što je My One and Only Thrill. Emotivnom izvedbom Melody uvlači slušatelje u svoj poetski svijet i ostavlja dojam gotovo Wohnzimmer koncerta, usprkos masivnosti dvorane. Iako se repertoar Melody Gardot temelji većinom na autorskim kompozicijama, za bis smo čuli prekrasnu Brelovu baladu La chanson des vieux amants, koja se savršeno uklapa u Melodyn senzibilitet. Ova čeznutljiva, elegična izvedba, samo uz vlastitu pratnju na gitari, bila je među najimpresivnijim trenucima Marciac jazz festivala.

Kenny Barron nije bio jedini gospodin u godinama na festivalu, bio je tu i 83-godišnji Abdullah Ibrahim, legendarni pijanist i kompozitor iz Južnoafričke Republike, i predvodnik podžanra zvanog Cape jazz, koji je povezao mainstream jazz i južnoafrički melos u kontekstu turbulentnih političkih strujanja i horora apartheida (inače, Ibrahim je autor himne anti-apartheida, ''Mannenberg''). Ovom je prilikom nastupio sa sekstetom Ekaya i Terenceom Blanchardom kao posebnim gostom i, čini se, odabrao ostati u pozadini – naime, njegov pijanizam sveo se na kratke dionice. Odsvirao bi melodiju, zatim bi se postupno priključili puhači Ekaye, a Ibrahim bi prvo pao u pozadinu a zatim skroz iščeznuo i predao melodiju puhačima. Ibrahimov stil uronjen je u harmonije i ritmove rodnog Cape Towna, ali odaje i utjecaje Ellingtonovog i Monkovog pijanizma. Kompozicije su čeznutljive, meditativne, fluidne i prizivaju veličanstvene krajolike kako naslovima (npr. Water from an Ancient World, Mountain, Mississippi), tako i svirkom. Iako bi prošli dugi pasaži bez Ibrahimovog sudjelovanja, njegovo njihanje u skladu s ritmom ostavilo je dojam uživljenosti u glazbu. Kao da je njegov pijanizam bio tek vezivno tkivo glazbe, najčešće kao prolog ili epilog kompozicijama. Teško je reći stoji li iza toga neka slabost povezana s Ibrahimovim godinama ili je to naprosto stilski izbor. Ibrahim je povremeno davao akcent svirci, al nije ulazio u improvizacijske solaže. To su itekako nadoknadili sjajni puhači Ekaye (Ekaya inače znači „domovina“), koji su sjajno izveli Ibrahimove atmosferične kompozicije, u prekrasnim, bujnim aranžmanima. Zapravo, kontrast Ibrahimovog ogoljelog pijanizma i bogatog zvučnog tkanja puhača stvarao je zanimljiv efekt. Istina da je ovo više bio koncert Ekaye nego Ibrahima, ali i oni rijetki pijanistički pasaži koji smo čuli odisali su dirljivom ljepotom. Šteta što nije bilo interakcije s publikom, bilo bi zanimljivo čuti koju riječ od Ibrahima, no glazbenici su očito odlučili da glazba govori za sebe.

Još jedno veliko ime ovogodišnjeg izdanja Marciaca bio je Chick Corea, koji je nastupio 4.8. s aktualnim akustičnim triom – nakon niza suradnji s brojnim basistima i bubnjarima u zadnjih pola stoljeća, 77-godišnji Corea na aktualnoj turneji nastupa sa sjajnim basistom Johnom Patituccijem i bubnjarom Daveom Wecklom. Corea jedan je od najjačih „tehničara“ među jazzerima, njegova virtuoznost je tako zadivljujuća da se neki put čini da svirci malo nedostaje „duše“, da nema ničega s čime se obični smrtnici mogu povezati. Svaka pjesma je tour de force tehnike, erudicije, inovativnosti, beskrajnih citata - Corea se nonšalantnom lakoćom kreće od sonata Domenica Scarlattija do post-bopa i free jazza. Svirka je cijelo vrijeme gotovo jednako intenzivna i kompleksna, solaži su bravurozni, Corea kao da ne spušta nogu s gasa. Patitucci i Weckl jednako su sjajni tehničari koju uspijevaju pratiti sve te zakučaste bravure, a pogotovo je fascinantna međuigra Coree i Patituccija.

Neke je možda iznenadilo da je nakon Coree nastupio Anouar Brahem – mlađi i, u usporedbi s legendarnim Coreom, ipak manje etablirani glazbenik, i svakako manje poznat široj publici. No izgleda da Marciac nije organiziran po principu ''predgrupe'' i ''glavnog izvođača'', pa taj redoslijed ne treba tumačiti u smislu hijerarhije. Iako je aktualni album tuniskog virtuoza na udu ujedno i njegov najviše ''jazzerski'' album, sjajni Blue Maqams (2017.), ovom je prigodom izveo svoj raniji, izuzetno cijenjeni album The Astounding Eyes of Rita, definitivno uronjen u glazbenu tradiciju Bliskog Istoka. Brahem je nastupio s kvartetom sjajnih glazbenika sa smislom za improvizaciju i dinamičnu interakciju koja je njihovoj svirci dala moderni, jazzerski pečat. Upečatljive, evokativne melodije prepune filigranskih detalja djelovale su gotovo hipnotički i nakon klavirskog vatrometa Chicka Corea zatvorile su glazbenu večer u meditativnom tonu.

Marciac kao i brojni drugi međunarodni jazz festivali ubace u program pokoje nejazzersko ime, pa smo tako imali priliku čuti američkog bluzera Erica Bibba. Zanimljivo je spomenuti da mu je legendarni pijanist John Lewis ujak, a Paul Robeson, jedan od najmarkantnijih muških vokala 20. st., kum. Ovaj karizmatični pjevač, kompozitor i gitarist spada među najupečatljivije predstavnike akustičnog bluesa. Nastupio je u Chapiteauu 5.8. sa sjajnim pratećim bendom, no svojim markantnim, dubokim i toplim glasom koji priziva u sjećanje stare velikane bluesa predstavlja snažnu scensku pojavu, uz koju i najbolji bend pada u drugi plan. Pasionirana izvedba i izvrsni tekstovi uronjeni u političku stvarnost s lakoćom su osvojili publiku.

Elegantna Astrada ugostila je 6. 8. Baptistea Trotignona, vrlo zanimljivog francuskog pijanista mlađe generacije. Njegov je stil bujan i impresionistički, melodije teku bez uklapanja u standardni format ''tema-improvizacija-epilog''. Trotignon impresionira kako virtuoznom tehnikom tako i inovativnošću i prekrasnim zvukom. Promišljene, intelektualne kompozicije srodne klasici, sofisticirana harmonijska struktura i ponavljajući ritmički uzorci odaju utjecaj Brada Mehldaua. Trotignonova glazba fluktuira od introspektivnih, suptilnih melodija, do monkovske perkusivnosti i energičnih, swingerskih stvari. U nizu mlađih pijanista oblikovanih pod većim ili manjim utjecajem Brada Mehldaua, Trotignon je među najoriginalnijim, mada ovako zakučast stil definitivno neće biti svačiji ''cup of tea''.

1978. g., kad je festival iniciran, malo tko je mogao pretpostaviti da će za 40 godina postati tako masivan događaj s više od 250.000 posjetitelja, i da će kroz idućih nekoliko desetljeća na pozornicu Chapiteaua stupiti gotovo sva velika imena jazza. Marciac je očito ima posebno mjesto u srcima jazz glazbenika – Wynton Marsalis entuzijastično podržava festival i nastupa ovdje svake godine (čak je dobio brončani kip u centru sela), a legendarni Ahmad Jamal je 2016. upravo u Marciacu održao svoj jedini koncert te godine. U svakom slučaju, riječ je o jednoj od najobilnijih jazz gozbi u Europi, radi koje definitivno vrijedi potegnuti na drugi kraj kontinenta.