Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

DSC 9378 01

Umijeće je reći puno, a malo ili ništa izgovoriti. S jedne strane karizmatici jedva da i progovore a zaluđena masa sljedbenika pada na koljena pred životnom istinom, dok s druge neki samo šute uz isti efekt. Oduvijek sam se divio Braci sa Srebrenjaka. Čovjek gleda u ljude kako bi ih iscijelio. Gledati je jedna od onih funkcija koje radimo a da ne mislimo na njih, poput recimo disanja, stoga možemo reći kako Braco, samo na temelju činjenice da postoji, stvara efekt. To je karizma.

Zašto Cave u isti pasus s karizmaticima? Jer on to jest. Naime, jučer sam zaključio kako Nick Cave (iliti Mika Špiljak ako ćemo se voditi kajkavskim prijevodima njegovih skladbi u režiji prof. Pletenca) gura vodopade uzbrdo. Nepristupačna, često skučena lirika našeg junaka u ljudima budi jednu snažnu, ali ipak tamnu emociju. Reklo bi se, posve krivo prevedeno "plavo raspoloženje". Kako onda, u zenitu ovogodišnje manifestacije, pod vedrim zagrebačkim nebom, Nick Cave izađe na binu i beskompromisno zakuca raspoloženje prisutnima na oduševljenje tih istih. To je taj paradox. Sinoć su ljudi kolektivno ispunili livadu ispred glavne bine, stali, digli glavu i 90 minuta prali svoje raspoloženje s onim sredstvom čije ime počinje na "p" a završava s "black magic". Možda sam ja falio "ceo fudbal" pa se čudim fenomenu kojem se ne treba čuditi. Ipak, ne mogu se othrvati od ove opservacije. Kako bi izašao iz tog "stiska", promislio sam o jučer viđenom i hajdemo reći da mi je sada jasno u čemu je kvaka.

DSC 9338 01

Nick Cave i Bad Seeds sletjeli su u Zagreb u poodmakloj fazi promocije album Skeleton Tree. Nisam siguran, no možda ova turneja službeno niti nije promo za studijski album izašao 2016. godine. Nebitno. Dio ključa razumijevanja leži da Caveu nije niti potreban svježi materijal. Ima ga napretek. Možemo ga podijeliti na nekoliko faza, no jučer smo najviše slušali ipak onu posljednju (Push The Sky Away i Skeleton Tree), uz neizostavne hitove bez koje jednostavno ne ide. Upravo sam tu ostao najviše "paf". Nove stvari odsvirane uživo kao da su aranžirane da se ne svide masama. Uvjeren sam da Cave sluša Swanse u posljednje vrijeme. Kako drugačije objasniti bijesnu bradu Warrena Ellisa u grču pokreta naspram violine koja zvuči kao sve ali ne kao violina, kako objasniti pravi pravcati "noise" posred Jubillee Street, ili pak u "Tupelo"?

Što se hitova tiče, oni dolaze u paketu s prisnom relacijom frontmen-publika. Na Stagger Lee jedna dama je pucala i urlala zajedno s našim patnikom kao da nema sutra, Mikina ruka kroz cijeli set upirala je prema publici jer možda Nick treba baš tebe. Čak su i instrumenti na bini izgledali kao prašnjavi artefakti propale crkve usred prerije SAD-a. Poput propovjednika pomalo sumnjive kršćanske denominacije, Cave je karizmatik kojeg se prati bez pitanja. Ja sam ih kao spektator postavio, no evo na samom kraju ovog umovanja se pitam "što ja isto pitam glupa pitanja".

DSC 9554 01

Neki bi htjeli biti Cave, ali ne znaju ili ne mogu. Cave zna i Cave može. Bad Seedsi također. Jedino mi je malo žao da za kraj nije pao jedan misni amen u obliku "Push The Sky Away". Cave nije izdržao pa je za sam kraj pala "Rings of Saturn".

Sve u svemu Cave je jučer pokazivao više energije no inače. Poput onih karizmatika koji ulaze u fazu religijske manije. Možda je to zbog relativno nedavne osobne tragedije. Možda je razlog nešto drugo. Što god da je, sinoć je 20 000 ljudi bilo spremno u vatru s njim. I dublje.

Setlista:

Jesus Alone
Magneto
Do You Love Me?
Red Right Hand
Loverman
From Her To Eternity
Girl in Amber
Tupelo
Into My Arms
Jubilee Street
The Weeping Song
Stagger Lee
Push the Sky Away
Rings of Saturn