Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

download

Australska metal scena ostala je znatno zakinuta kada je 2016. Soundwave festival zatvorio vrata, posljedica loših prodaja karata te velikim logističkim troškovima putujućeg festivala na kontinentu visokog životnog standarda ali i sve većih zahtjeva publike.

Australsko tržište je plodno tlo za sve veće metal bendove kroz dobru infrastrukturu i mrežu lokalnih promotera, produkcijskih firmi te klubova ne prepušta ništa slučaju, te redovito dovodi te bendove na mini turneje od 10-ak datuma, i u formatu klupskih nastupa koje zagovaraju i bendovi i fanovi. Ipak, pričajući sa nekoliko poznanika te brojnim australskim članovima pressa, nakon gašenja Soundwawea te Big Day Outa-a, ostalo je upražnjeno mjesto vodećeg metal festivala, te su brojni fanovi vapili za povratkom barem jednog pravog velikog i profesionalno organiziranog festivala.

Download festival je uz Wacken definitivno najveći festivalski metal brand u Europi. Posljednjih godina, dobrim konceptom i vrhunskim lineupom jako mu se približio francuski Hellfest, no još uvijek mnogi nadolazeći bendovi kao odskočnu dasku naglašavaju upravo nastup na britanskom Downloadu. Poslovna strategija organizatora uzela je novi uzlet, kada su prije 2 godine najavili i francusku i španjolsku verziju festivala, vrlo vjerojatno kroz franšizni model. I dok na francuskom tržištu je kompeticija jaka(u vidu već spomenutog Hellfesta), španjolsko tržište ima puno više prostora za uzimanje većeg tržišnog kolača jer većina festivala naginje lakšem zvuku, indie izričaju te elektronici/Regetonu. Koncept putujućeg festivala nije se pokazao uspješnim u Europi, u vidu ugaslog Sonispherea koji je pretrpio velike financijske gubitke te se nije mogao nositi sa konkurencijom uhodanih mašina poput NovaRock, Rock am Ring i njima sličnim. Download je napravio logičan potez u racionalnoj strategiji ekspanzije, odabrao 2 relativne bliske zemlje kao proof-of-concept, a zatim taj know how iskoristiti na novom tržištu gdje već postoji dobra infrastruktura, ali je potrebno doraditi poslovni model te učiti na tuđim greškama.

d

Prvo Australsko izdanje Downloada najavljeno je još krajem prošle Europske festivalske sezone, a sudeći po prvim najavama koji su činile Korn i Prophets of Rage, od početka su išli na ziherašku opciju te se već tu dalo naslutiti u kojem smjeru će ići kompletan program. Prvi red headlinera popunjen je savršenim festivalskim akterom Limp Bizkitom, te bendovima poput Good Charlotte, Falling in Reverse, Amon Amarth, Arch Enemy, NoFX i Of Mice and Men.
Za nešto zahtjevnije sladokusce posebno je obećavajuće bilo dodavanje na bill Gojire i Mastodona.

Prvi dojam koji se stječe ulaskom u rano kišno popodne u festivalski prostor - je izrazita profesionalnost organizacije te sama kvaliteta servisa poput hrane,pića i osiguranja (dojam je će biti narušen nešto kasnije, ali otom-potom). Dodatno, Flemington Racecourse prostor je savršen za odvijanje ovakve veličine eventa (cca 25+k ljudi) jer je dovoljno blizu centru, a opet savršeno povezan javnim prijevozom te dovoljnim brojem parkirnih mjesta.

Rani slotovi su (iznenađujuće) bili rezervirani za 2 definitivna pobjednika i mojih osobnih favorita - Gojiru i Mastodon. I dok su prvi tradicionalno razvalili kišom natopljenu publiku, nisam previše očekivao od festivalskog nastupa Mastodona, koji su puno više sjaje u svojm amostalnim nastupima. Ipak, ono što je Australska publika dobila tog dana je iz mog iskustva (+10 festivalski koncerata Mastodona) je možda i najbolji festivalski nastup dosad. Odlično raspoloženi Troy Sanders, energetična publika te tight-as-usual ali i nedovoljno dug set za brojnu publiku bili su formula za uspjeh. Perjanice nastupa su bile “Show yourself”, “High Road” i “Blood and Thunder”. Set je većinom bio fokusiran na stvari sa novog albuma, što je malo razočaralo okorjele fanova iz stoner-metal faze. Gojira je zbog kratkoće seta morala skratiti svoj intro, ali osim toga nema zamjerke za njihov energičan set i možda ponajbolji zvuk na cijelom festivalu.

dl

Nažalost, igrom slučaja smo morali propustiti bend Nails, jedan radi kojeg sam i došao na festival, pogotovo što je feedback od kolega bio da su odradili jedan od boljih nastupa na cijelom festivalu.

Sljedeći na billu je bio Amon Amarth, jedan od konzistentnijih i pitkijih melodic death metal bendova, koji je cijelu viking-metal priču nije patentirao ali ju je komercijalno najbolje sproveo. Interesantna scenografija te solidan, ali ne preuzbudljiv nastup najviše zbog ograničenosti stila te šabloniziranim pristupom pisanju pjesama, kako tekstualno, tako i glazbeno.

Duh MTV-generacije 2000-tih počeo se osjećati u trenutku kada su Good Charlotte zauzeli pozornicu. Dani nostalgije započeli su njihovom uspješnom “The Anthem” te nastavili sa pop-punk hitovima “My Bloody Valentine” i “Little Things” koje su začudo naišle na odobravanje publike od koje je dosta ostalo nakon Amon Amartha. Iako sam ih gledao prošle godine na Nova Rocku, gdje su djelovalo blago rečeno “razbijeno”, ovdje su djelovali dosta uigrano, opušteno i energično pa samim time njihov nastup ocjenjujem jednim od boljih iznenađenja festivala.

Kako me je Good Charlotte pozitivno iznenadio, odlučio sam baciti i na dosta razvikani “Falling in Reverse”, koji previše nisam slušao pa sam pretpostavio da se radi o generičkom američkom metalcoreu, nastao kao otpadak pjevača “Escape the Fate”. Moram priznati da se radilo o još jednom od ugodnih iznenađenja, jer iako se ne radi o previše inventivnom bendu, dovoljno su se odmaknuli od klasičnog metalcore od prvotnog očekivanja u power-punk-glam varijantu Papa Roacha. Dobro uvježbani i energični uz zabavan štos frontmena koji je u nekom trenutku između pjesama preko Skypea nazvao svog dobrog frendača Jacobya iz Papa Roacha kako bi zajednički otpjevali dio Last Resorta, što je naišlo na žestoko odobravanje publike. Palac gore za predvidljiv, ali zabavan nastup koji nakon par piva bio još i bolji.

d

Uvod u večer nostalgije nastavio je Limp Bizkit, za koji moram priznati da su pronašli najbolji financijski model monetiziranja stare slave, a to je fokusiranje na festivalske nastupe i izvedbom MTV klasika uz tu i tamo koji cover, te par vještih upadica Fre(n)d Dursta i njegovog putujećeg cirkusa za koje nitko osim okorjelih fanova vjeruje da može napravit išta više relevantno na diskografskom planu. Njihov nastup je bio klasično simpatičan, zvukovno je dosta oscilirao a lijepo je bilo ponovno za DJ pultom vidjeti DJ Lethala, te još ljepše vidjeti žensku basisticu, koja je na ovoj turneji zamijenila Sama Riversa.

Najviše očekivanje izazvao je nastup Prophets of Ragea, za koje sam sigurnošću možemo reći da su od svih comeback i cash-in turneja zadnjih godina možda i najopravdanija investicija. Kao što je to bilo i na Šalati prošle godine, standardno su razbili set vještom instrumentalnom egzekucijom, sjajnim nadopunjavanjem vokalnog dua kroz duboko odobravanje publike koja je bila involvirana 110% u vokalnu kolaboraciju brojnih RATM te Cypress Hill hitova. Očekivali smo jedino nešto više dima marihuane u zraku te više likova odjevenih u komandosice i pašmine, no to je očito još trend jedino na Balkanu. Sa strane benda, jedina veća zamjerka su nešto blaže reakcije i egzekucija stvari sa njihovog jedinog albuma, koje kvalitetom ipak nisu ni do koljena opusu matičnih bendova.

d

Korn je ove večeri dočekala najbrojnija publika, što je samo potvrda kako na Australskom terenu imaju kultni status, jer teško da bi igdje drugdje osim na Američkom tlu mogli ponijeti titulu glavnog headnlinera. Povratkom Heada u bend, bend je dobio dodatan argument da zatraži koji dolar više, a fanovima se vratila nadu da će se vratiti na puteve stare slave u diskografskom smislu. Iako posljednji uradak ima svojih momenata, ne možemo se oteti dojmu da je energija i motivacija benda već dugi niz godina u padu. Srećom, njihovi nastupi su još uvijek dovoljni dobri da ih booking majstori dovode na najveće festivale. Bend je odradio svoje set poprilično dobro, jedina veća zamjerka je nekonzistentnost u vokalima Jonathana, kojemu je glava zadnjih godina više u EDM i solo vodama, nego u matičnom bendu. Ipak, lijepo je vidjeti Heada i Munky-a kako tresu dreadovima te Raya Luziera koji je jedan od rijetkih bubnjara koji se jako dobro uklopio u bend čija je odrednica zvuka dugo vremena bio upravo originalni nositelj ritma. “Blind” i “Freak on the Leash” su numere koje su naišle na najveće odobravanje publike, no ne možemo se oteti dojmu da pored impresivne produkcije, dobrog odabira setliste te gotovo originalne postave, Korn nije bend koji može zatvoriti festival ovakve veličine. Možda je do dugog dana, prijašnjih bendova (Prophets of Rage) koji su veći na papiru, ili jednostavno subjektivnog dojma no Korn čak i da imaju najbolji dan nemaju dovoljno snažan set i karakter da preuzmu muški tu ulogu. Osobno bih radije volio tu vidjeti gore spomenuti Prophets of Rage ili čak Limp Bizkit. U nekom trenutku smo presjekli Kornov nastup sa par pjesama Arch Enemy-a, koji su na svoj stage odvukli ekstremniju publiku, i moramo reći da je ovaj bend u zadnjih par godina znatno napredovao, te se vide silna ulaganja u marketing, image i produkciju. Arch Enemy su trenutno uz Behemoth možda i najisplativiji ekstremni metal bend kojeg možete na vrh rock-metal festivala i izvući se time. Scenografija, koordinacija članova na stageu, te snažne performerske karakteristike atraktivne frontmanice uz preciznost instrumentalnog dijela mogu nadopunit ili čak nadomjestiti rupe koje imaju u songwritingu te ograničenosti samog žanra u kojem su danas predvodnici.

Večer su zatvorili simpatični NOFX; a kako nisam nikad bio veliki fan ovog benda, a još manje njihove publike, budući da pametnih komentara nemam, od istih ću se suzdržati.

d

Sve u svemu, kao iskusnog pratioca većine tradicionalnih europskih festivala, stječe se dojam kako je jednodnevni format upogonjen preciznom organizacijom (koja u nekim segmentima parira austrijskom ili njemačkoj) predstavlja u praksi odličan način za pohođenje festivala, pogotovo kad idete u solo aranžmanu . Odabir bendova možemo osporavati ili ne, ali uzeći u obzir da je organizator poprilično odriješio kesu, i za balkanske primjere - ne gleda short term, mogu zaključiti da je dovođenje Downloada u Australiju pun pogodak. Jedina zamjerka( i to poprlična) je bila ta da se moralo čekati preko 2 sata na povratak osobnih stvari iz garderobi, što je ostavilo gorak okus brojnim posjetiocima, pogotovo onih koji su ovisili o rasporedu javnog prijevoza. Jedan je to od rijetkih segmenata (uz malo inventivniji odabir bendova) na kojemu će organizatori morati poraditi i dogodine. Nadamo se da će s Downloadom Australski kontinent ponovno dobiti svoj pravi metal festival - jer to fanovi i zaslužuju.