Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

DSC 0455x

U četvrtak 5. travnja u sklopu Zagreb Guitar festivala nastupio je legendarni američki glazbenik Stanley Jordan. Festival je i ove godine slabo promoviran, pa se čini da je Jordanov nastup prošao gotovo nezamijećeno, a riječ je ipak o poslastici u ovo, za jazz relativno "sušno" doba.

Stanley Jordan jedan je od najutjecajnijih gitarista, a najpoznatiji je po tome što je osmislio touch ili tapping tehniku, do koje je došao promišljajući način sviranja klavira, svog prvog instrumenta (naime klavir je počeo učiti s 6 godina, a s 11 se prebacio na gitaru) – naime tehniku sviranja klavira primijenio je na sviranje gitare, i to je ubrzo postalo njegov zaštitni znak. Touch tehnika ne funkcionira bez amplifikacije, budući da Jordan ne trza žice gitare već ih dodiruje, poput tipki klavira, i proizvodi neobično nježan, kristalno čist zvuk. To najviše dolazi do izražaja na solo izvedbama, kakvom je počastio i zagrebačku publiku.

DSC 0424x

Zanimljivo je da Jordan repertoar bira iz raznih glazbenih žanrova, pa smo tako čuli zanimljiv miks, od starih jazz standarda i Mozarta do Stinga i Leda Zeppelina. Tako smo čuli prekrasne jazz balade poput She's Funny That Way, My One and Only Love, Georgia On My Mind i My Reverie. na kojima se pokazao kao izuzetno maštovit improvizator. Nakon nekoliko stvari obratio se publici i rekao da je kao dijete bio vrlo sramežljiv i da je imao samo dva prijatelja – od kojih su oba večeras s njim, a to su gitara i klavir. Zatim je sjeo za klavir i odsvirao Stingovu Fragile u nekoj vrsti dueta sa samim sobom– jednom rukom svirajući na klaviru, drugom na gitari, a i zapjevao je. Vratio se zatim solo gitari i izveo Mozartov Klavirski koncert br. 21 koji je sam adaptirao za gitaru. Uslijedila je manje poznata jazz balada My Reverie, u senzibilnoj i inventivoj interpretaciji. Čuli smo i njegov original Flying Home, a zatim se vratio klaviru i izveo 4. stavak iz jednog Bartokovog koncerta za orkestar. Jedan od bisera večeri svakako je bila Eleanor Rigby, koju je Jordan rado izvodio tijekom svoje karijere, i za koju je rekao da je to jedna od prvih pjesama koje je naučio i da koliko god je često svira, uvijek otkrije nešto novo u njoj. Jordan je nastavio iznenađivati žanrovskim "šaranjem" pa je tako na red došao i folk/country: City of New Orleans Willieja Nelsona (na kojoj smo ga opet čuli i kao pjevača), a za bis opet "nešto posve drukčije": Stairway to Heaven, stilski opet drukčije od svega dosad na koncertu –po prvi put koristio je distorziju.

DSC 0458x

Kristalna dvorana Westina bila je solidno popunjena, ali ne dupkom puna kako bi se očekivalo. Jordan fascinira svojom tehnikom i brzinom pokreta prstima, koja više priziva u sjećanje virtuozne violiniste nego gitariste. Bio je to sjajan nastup na kojem je Jordan oduševio publiku svojim raznorodnim talentima.