U prebogatoj i neusporedivoj galeriji muških portreta splitske glazbene scene možemo pronaći čitav niz osebujnih i neupitno kvalitetnih likova, poput: Bana, Tome Bebića, Gobba, Gibe, Olivera, Karana i još mnogo drugih. Izabrati cara među njima i je i nije težak zadatak. Tu titulu, složiti ćete se, ipak zaslužuje jedan jedini - Dino Dvornik, enfant terrible, ne samo splitske već cjelokupne hrvatske glazbene scene.
Dine nema među nama, no uspomena na njega nije i neće nikada nestati, stoga je njemu u čast posvećen ovaj trodnevni glazbeni festival.
Čast otvaranja pripala je našem najboljem funk bendu Songkillerima koji su na neki način neraskidivi dio Dinove ostavštine. Veza između Baneta i Dine datira od davne 1992. godine iz kultnog zagrebačkog kafića Saloon, a kulminira zajedničkim nastupom u živo – „Live in Munchen“.
Ljetno kino „Bačvice“ idealno je mjesto za održavanje koncerata, večeras je bilo dobro popunjeno uglavnom ljepšom populacijom.
Songkillersi su koncert otvorili onako kako jedan odličan funk bend i treba, s poznatim uspješnicama „Leteći šampion“, „Medena“, „Ljetna kiša“ s ugodnim solom na basu i u pomalo jazzy izričaju.
Moram priznati da je, uvjetno rečeno, prvi dio koncerta protekao u potrebnom zagrijavanju kako publike, tako i benda bez potrebne vatre da bi drugi dio probudio potreban korelativan odnos između publike (naročito ženskog dijela) i benda, potpomognut izvođenjem svima poznatih „Ni'ko kao ti“, “Molim sate“, „Sreća“ (u kojoj je na Dinovo inzistiranje Bane morao u tekst ubaciti dvije riječi - „Čudna biljka“ te „Nisi tu“.
Prava energija potrebna svakom koncertu, kao i zadovoljstvo među okupljenim nastupili su u „trećem“ dijelu koncerta, kada su na red došle pjesme iz Dinove radionice. Klasik funky glazbe u Hrvata „Zašto praviš slona od mene“ probudio je potrebnu iskru i u bendu, da bi se u „Nadahnuću“ cijeli bend raspojasao do potrebne granice u nadahnutim improvizacijama svih članova. Ovo je bio nedvojbeni dokaz da će se unatoč izostanku autora iz fizičkog svijeta njegova glazba slušati uvijek s neskrivenom radošću.
Za sami kraj izvedene su autobiografska „Dio mene“ te „Sve si uzela“ u reggea maniri i pomalo romskom izričaju.
Kao što je oduvijek poznato, bublici nikada dosta dobre zabave, stoga je za bis ostavljena, odnosno ponovljena „Sreća“, pa se može objektivno kazati da je većina gledatelja sretna otišla s ovog koncerta.