Kao jedno od glavnih imena INmusic festivala, „kraljica indie bluesa“, transformacije i promjene PJ Harvey imala je sinoć priliku zatvoriti glavni stage. S obzirom da je nedavno izdala novi, kritički vrlo dobro primljen album "The Hope Six Demolition Project" inspiriran ratom pogođenim područjima Afganistana i Kosova te Washingtona, logično je da su upravo pjesme s tog albuma bile fokus koncerta u sklopu promotivne turneje.
Nastup je bio posložen poput kazališne predstave te kao takav primjereniji za nekakav „ozbiljniji“, nefestivalski kontekst.
Bend se dinamično i promišljeno kretao od gotovo komorne i misno ozbiljne atmosfere prema energičnijim stvarima. Sukladno tome i publika je s vremenom reagirala sa sve većim entuzijazmom i odobravanjem.
Kako je koncert odmicao tako je i PJ Harvey periodično zalazila u dublje slojeve prošlosti, pa se nakon tri pjesme s predzadnjeg albuma "Let England Shake" iz 2011. i „When Under Ether“ s "White Chalk", moglo čuti i nekoliko stvari s ranih albuma, „50ft Queenie“, „Down by The Water“, „To Bring You My Love“.
Harvey je otvorila koncert s procesijsko-vojničkim zvukovima bubnjeva i močvarnimim, blues rifom pjesme „Chain of Keys“ te s odlično usviranim bendom odsvirala još četiri nove pjesme, „The Ministry of Defence“, „The Community of Hope“, „The Orange Monkey“ i „A Line in the Sand“. Potom je jako dobro uklopila u novi materijal tri pjesme s predzadnjeg albuma "Let England Shake" (istoimena pjesma, „The Words That Maketh Murder“ i „Glorious Land“). 
Iako je u pauzama između pjesama bend dobivao relativno jak pljesak, zapravo se tek nakon rockerske energije pjesme „The Wheel“ publika počela pokretati i življe reagirati. To je pogotovo bilo očigledno kada je izvela tri stare stvari iz ranog perioda, „50ft Queenie“, „Down By The Water“ i „To Bring You My Love“. Službeni dio koncerta završili su uz šamanističko-misnu atomosferu stvari najnovijeg albuma, „River Anascostia“. Na kraju je PJ Harvey izvela još dva bisa, „Near The Memorials to Vietnam and Lincoln“ te „A Perfect Day Elise“.
S obzirom na kontemplativniji glazbeni sadržaj te reportažnu i kritičku narav albuma koja cilja na društvene i političke probleme, bilo je za očekivati puno mirniji koncert. Međutim, osobno mi se teško oteti dojmu da je općenito gledano koncert bio poprilično dosadan, naporan i većim dijelom monoton. Naravno, objektivno gledano, nema sumnje da je postajao sve bolji kako se bližio kraj i kako su se počele nizati starije, poznatije i kvalitetnije stvari, što je publika na kraju osjetila i znala nagraditi pljeskom. I nema sumnje da je bilo fanova kojima je cijeli koncert zasigurno bio odličan, jer doista je cjelokupna produkcija tehnički gledano bila jako dobra - od estetski lijepo dizajniranog scenskog nastupa pa do dobrog zvuka. Pa ipak, činilo se da su mnogi koji su bili prisutni gledali cijeli događaj više iz znatiželje ili poštovanja, nego iz stvarnog užitka i fasciniranosti nastupom.
