×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852

 
„Words come easy when they're true“. Tako pjeva Robbie Williams, ali festival Ethnoambient i nakon mojih 6 godina „hodočašćenja“ na Gradinu uspijeva ostaviti apsolutno bez teksta. Pretočiti u riječi ono što se doživi u te tri solinske večeri nije lako. Odlično to uspijeva „nepoznati prijatelj“ kako bi rekao Balašević, autor bloga Brod u boci, ali u potpunosti prenijeti sve što se vidi, čuje i doživi na Ethnoambientu je jednostavno nemoguće.
 
A već za prvu večer očekivanja su bila velika: nastupao je Danyel Waro, čovjek za kojega Mojmir Novaković u najavi kaže da bi bili sretni i da je on jedini mogao nastupiti na cijelom festivalu. I to u najavi koja se nije dogodila, kako su nas na Ethnu navikli, točno kada i piše da će koncert početi. Pisalo je da je početak u 21 sat, a Mojmir se na pozornici pojavio u osam sati i pedeset i devet minuta.
Nakon njegove najave dolazi Danyel Waro, na prvi pogled simpatični starčić sa dugom sijedom kosom i debelim naočalama, ne djeluje baš kao netko tko će podignuti na noge i rasplesati publiku. Ali dojam, naravno, vara. Nakon pola sata koncerta neki već ne mogu izdržati sjedeći i odlaze sa strane pozornice. Kada je vidio u kojem smjeru stvar ide, i Mojmir se uključuje u priču, i poziva ljude da mu se pridruže u prostoru ispred pozornice. Za nekoliko minuta Gradina je proključala – prostor ispred pozornice prepun, ljudi plešu, a na svakom licu se vidi onaj iskreni osmijeh koji je postao trademark ovog festivala.

 
Trenutni krivac za to – Danyel Waro, u život vraća glazbu Reuniona, otoka koji se nalazi usred Indijskog Oceana. Pjeva na kreolskom, i naravno da nitko ne razumije ni riječ, ali svi koji su bili tamo djelovali su kao da shvaćaju o čemu pjeva. Isto kao i Seckou Keita prije nekoliko godina sa senegalskim, Danyel Waro pjeva na jeziku kojeg ne razumijete, ali to nije ni bitno, iz izraza lica i tona glasa itekako dobro shvaćate o čemu se radi. Dva sata trajao je Danyelov koncert, i da, Mojmir je na početku bio u pravu – da je s tim završio ovogodišnji Ethnoambient, to bi bilo i više nego dovoljno.

Ali čekale su nas još dvije večeri, od kojih je prva počela sa novim domaćim bendom.
Veja dolaze iz Istre, i nemoguće je izbjeći uspoređivanje njih sa Vrujom, nešto dugovječnijim istarskim bendom koji u principu radi istu stvar. Na čelu oba benda je frontmen koji promijeni pet-šest instrumenata za vrijeme koncerta, oba benda pjevaju i na hrvatskom i na talijanskom, sve skupa djeluje jako slično. Uz jednu razliku: Veja je novi bend, i jednostavno su bolji. Vruju smo nedavno mogli gledati na zagrebačkoj verziji Ethnoambienta, i djelovali su kao bend koji svira dobro, ali svira za sebe i svoje Istrijane. Veja sviraju za sve i ostvaruju tu „istarsku povezanost“ sa svima. Nije im dugo trebalo da podignu publiku na noge i zadrže je u plesnom ritmu do kraja nastupa, i slobodno možemo reći da smo konačno dobili jedan mladi etno bend sa puno, puno potencijala.

 
Nakon njih slijedio je nastup Jujua (čita se đuđu), kombinacije nastale od dvoje već afirmiranih, ali dijametralno suprotnih glazbenika. S jedne strane je Justin Adams, tipičan britanski roker sa električnom gitarom, a s druge Juldeh Camara, Afrikanac sa rittijem – gudačkim jednožičanim instrumentom, i sposobnošću da na njemu izvodi takve stvari da počnete sumnjati kako se stvarno radi o samo jednoj žici.
 
Prije njihovog nastupa svjedočili smo još jednom „samo na Ethnoambientu“ događaju – Mojmir se penje na pozornicu i objašnjava kako je Justinu i bubnjaru Daveu rođendan. Za pola minute cijela Gradina u zboru pjeva „Lijepo ime Justin“ i „Lijepo ime Dave“, dok Justin i Dave snimaju mobitelom, na rubu suza...
A sam koncert, hm... Ne znam je li stvar u tome sto su nas neki drugi izvođači iz Afrike navikli na bjesomučan ples od početka do kraja, ali Juju su ostavili nekako mlak dojam. Da, Justin i posebno Juldeh su virtuozi u onom što rade, i pozitivna energija je itekako tu, kao i interakcija s publikom. Ali, pjesme su pomalo rastegnute i jednolične, vidjelo se da publika želi plesati kao na recimo Baka Beyond, ali jednostavno uz tu glazbu to ne ide. Šteta, ali nešto što bi negdje drugo prošlo kao odličan koncert je ovdje ostavilo pomalo ravnodušan dojam, Ethnoambient preko drugih izvođača nameće takve standarde.

Trećeg dana Split i okolicu je pogodilo nevrijeme, i svi su se pitali hoće li padati kiša ili ne. Ne da bi to otkazalo koncert, kako je Antonija (organizatorica, op. a.) napisala na blogu.
Koncert je počeo, od kiše ništa, i na pozornicu se penju Canzoniere Grecanico Salentino. Tko je prije nekoliko godina na Ethnoambientu gledao Zoe zna o čemu se radi: dovoljno je reći „pizzica“ i sve je jasno.
I kao što smo sa Vejom dobili malo bolju verziju Vruje, tako su i Canzoniere bili malo bolja verzija Zoe. Zoe su svojim nastupom bili podignuli na noge desetak ljudi, dok se na poziv frotnmena Canzonierea prostor ispred i oko bine potpuno ispunio. Pizzica ritam je nepogrešiv za ples, i poslužio je kao savršen uvod za Kries.

 
A o najboljem live bendu u Hrvatskoj je već sve rečeno, i milijun puta ponovljeno da ih jednostavno morate doživjeti da bi razumjeli o čemu se tu radi.
Sa svakim nastupom sve uigraniji i bolji, iako bez violinista Martina Swana kojeg smo vidjeli u publici, bili su... Kries. Možda bi ta riječ trebala postati definicija za neku novu kategoriju koncerta, koja postoji van ovozemaljskih pojmova prostora i vremena. Jer Kriesovci vas odvedu u neke sasvim nove dimenzije, dok se od plesanja i skakanja trava na Gradini pretvara u blato, pokrete vlastitog tijela više uopće ne kontrolirate, i onda još usred „Zore“ počne padati sitna kiša. Hoće li ljudi koji su radili one reklame za Mastercard ikad shvatiti kako zapravo ne znaju što znači riječ „neprocjenjivo“? Hoće, ako ikad dođu na koncert Kriesa. Od nekih dvadesetak njihovih koncerata na kojima sam bio, ovaj je bio možda i najemotivniji, sa publikom na pozornici i Mojmirom kojem treba 20 minuta da završi koncert. Neprocjenjivo.

 
I tako je završio još jedan Ethnoambient, i polako je došlo do mozga da ćemo morati pričekati još cijelu godinu za nekoliko toliko dobrih dana života.
Ako niste bili i još uvijek ne shvaćate čemu toliko oduševljenje, zapitajte se jeste li ikad bili na festivalu na kojem uz hrpu mladih plešu i ljudi od možda sedamdeset ili osamdeset godina? I to dok se iza pozornice na rimskim ruševinama igraju djeca, a neka majka vozi bebu u kolicima? A sve to uz atmosferu istovremeno usijanu kao na Sabatonu i opuštenu kao na Operi pod zvijezdama? Ne, jedno su koncerti i festivali, a Ethnoambient je nešto sasvim drugo. Znaju gavrani.