Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852

The big bang pušten je u javnost kada je, šesti po redu, T-Mobile INmusic festival najavio Arcade Fire kao headlinere festivala. Uslijedila su imena poput Grindermana, Tv On The Radio, Cypress Hill...
Publika je ispustila glasan uzdah oduševljenja i pohrlila po svoje karte. “Ako su ovo prva imena koja objavljuju, tko zna koga sve će još dovesti!?”, pomislila sam i ja i s nestrpljenjem iščekivala novo festivalsko druženje na Jarunu. Nakon velikog praska, slijedile su nove najave bendova, izbacivane strateški plasirano, iz mjeseca u mjesec. Osjećala sam se poput neopisivo gladne osobe kojoj je na meniju ponuđena samo otopina koju moram primati putem infuzije – kap po kap, po kap.
Arcade Fire, Grinderman, Cypress Hill, Jamiroquai, The Streets, u kombinaciji s prekrasnim vremenom i cool lokacijom, dovoljno su snažni argumenti koji su trebali zagarantirati dobar provod i na ovogodišnjem izdanju najvećeg festivala u Hrvata.
Tko je iznenadio, a tko razočarao svojim nastupom na prvom danu festivala? Mika MaleMoj festivalski dan započeo je nastupom benda Mika Male, koji su sviravši na glavnoj T-mobile pozornici, okupili manju skupinu ljudi koja se u grupicama raštrkala po travnjaku i grijana suncem, ispijala vodu (za pivu je još bilo prerano). Chillati uz glazbu ovog benda i nije tako jednostavno. Njihov zvuk se bolje uklapa u kišne, sive dane i nastupe u zatvorenim prostorima, nego u šareni, festivalskim bojama nabrijan Jarun.
Mika Male
No, to je poznat križ koji nose bendovi poput Mike Male kada nastupaju tokom nezahvalnog termina u 18 sati, na velikoj festivalskoj pozornici – jednostavno, poruka i atmosfera ne prolaze dobro. Iako su oni dobro zvučali i uhvatili moju pozornost na nekoliko trenutaka, ipak, stvaranje pravog dojma o ovom bendu ostavljam za neku bolju prigodu i za njih, primjereniju lokaciju.
Orange Strips
Svirka na World Stageu započela je s Orange Stripsima u 17:45. Vjerojatno zbog rane satnice i poveće količine pržećeg sunca nije bilo mnogo ljudi u publici, a oni koji su došli uglavnom su sjedili na travi u malim nakupinama, ovisno o tome gdje se stvorio hlad od okolnog drveća. Atmosfera je bila poput sieste, ali to je u redu s obzirom na glazbu ovog benda.
Orange Strips
Malo slušanja, malo međusobnog čavrljanja, baš te briga u biti, sve opušteno. Razglas je bio pohvalan jer tada još nije bio pojačan do kraja, pa se sve lijepo čulo - i instrumenti i vokali. Do kraja nastupa nakupilo se malo više ljudi, a atmosfera se lagano podigla, iako je još uvijek bila lagana.
Superhiks
Nakon Orange Stripsa, na istoj pozornici zasvirali su makedonski ska-kači Superhiks. Razglas se malo pojačao, ali ne baš dobro pa su i vokali i instrumenti bili zaglušeni što je šteta jer su momci bili baš dobri. Malo po malo podizali su atmosferu do usijanja, premda publika nije bila mnogobrojna, tj. prorijedila se jer je dosta njih otišlo slušati Partibrejkerse. Preklapanja u velikim količinama stvarno mi nisu jasna, jer publika bi trebala moći imati priliku poslušati koga god želi. Ipak, Superhikse to nije nimalo diralo. Oni su veselo prašili po svome i na kraju rasplesali čitavu livadu.

Superhiks

Posebno pohvaljujem glamurozno napuštanje pozornice nakon odrađenog bisa, pri kojem je Diii Džeeej iz benda pustio neku (nažalost ne znam koju jer je predobra) makedonsku narodnu pjesmu, da bi momci držeći se za ruke i plešući makedonsku inačicu kola napustili pozornicu. To se zove imati stila. Da barem naši bendovi i ljudi općenito na ovaj način promiču narodnu glazbu. No to se vjerojatno kod nas još uvijek smatra seljačlukom.
Elvis Jackson
Budući da je Otok hrvatske mladeži jučer vrvio narodom već u vrućim poslijepodnevnim satima, a i posvud se nešto događalo, neću se upuštati u nekakve općenite procjene, već ću se strogo držati svog "patha" kroz prvi festivalski dan. Kao i većina ekipe koja je na festival stigla iz udaljenijih mjesta, nakon putovanja, gužve na cesti, vrućine, gužve na upadu i dehidracije, privremeno sam izgubila interes za apsolutno sve osim tekućine i hladovine. No, oporavak su znatno ubrzali Elvis Jackson, domaće ska-punk snage, svojim nastupom na Hidden Stageu. Bez obzira što su imali rani termin, započevši sa svirkom oko 19 sati, okupili su 500-tinjak ljudi spremnih za skakutanje, a do kraja nastupa se ta brojka povećala za još bar dvjesto-tristo. Ono što je odmah na prvu loptu bilo jasno jest da su oni iskusan bend koji zna što radi, dobri glazbenici i solidni autori. No, ono što je mene osobno iznenadilo, budući sam ih uživo slušala po prvi puta, je to koliko su zabavni i s kakvom lakoćom uvlače publiku u svoj nastup. Laganije ska dionice bez ikakvih su problema pomaknule većinu stražnjica, a žestoke, gotovo hardcore gitarske solaže većinu vratova i glava. Osim toga, dobili smo mnoštvo gimnastičarskih trikova od njihova frontmena – čak su i koluti unatrag i polupremeti koji nisu završili savršenim doskokom bili efektni, čak urnebesni. Zvijezda nastupa bio je definitivno njihov bubnjar, koji je opravdao svoj nadimak "četveroruki" i koji je prava zvijer dok nastupa. Highlighti nastupa bili su tako: četverorukom se na bubnjevima pridružuje frontmen za genijalan bubnjarski solo, crowd surfing na fluorescentno žutom luftiću, puno letećih rola toaletnog papira i puno, puno dobre i pozitivne energije. Bend je izašao i na bis i počastio nas nekakvog čudnom, nedefiniranom, ultražestokom metal rasturačinom. Sve u svemu, odličan nastup za Elvis Jackson. Publika je to i prepoznala.
Nakon Elvis Jacksona, uspjela sam stići na mali dio nastupa Partibrejkersa, koji su svoj posao odradili korektno, i koji uvijek mogu računati na svoju vjernu publiku i na sve one nostalgične za tim zlatnim danima ex-Yu rocka na kojima su odrastali. Kreni, kreni prema meni! Krenuli su mnogi.
Gentleman 
Negdje taman iza Elvisa Jacksona i Partibrejkersa, sa svojim nastupom je počeo Gentleman. Potonji je uspio privući veći broj ljudi na svoj nastup, koji su razdragano plesali, bacali ruke u zrak i sa osmijehom na licu i dobrim raspoloženjem prihvatili svaki Gentlemanov zahtjev za participacijom. Dobro je to zvučalo. Čak sam na trenutke pomislila da bih se tokom ljeta mogla pozabaviti pokojom reggae pločom. Dobre vibre…catchy melodije…savršeno za tople dane i festivalske pozornice.
Buraka Som Sistema
Lisabonski Buraka Som Sistema nastupali su također na World Stageu počevši oko 22:45. Što reći, bilo je to jedno bogatstvo u svakom pogledu, i što se tiče ritmova, plesa, zvukova, atmosfere, ma svega. Razglas je ovdje bio pojačan agresivno do kraja. Nastupivši u peteročlanoj postavi, s dva DJ-a i tri MC-ja od kojih je jedna bila i cura, toliko su razdivljali publiku da mi se čini da ni sami nisu očekivali takvu reakciju ljudi.
Buraka Som Sistema
Bio je pravi užitak promatrati moderan world music pomiješan s elektronikom i hip-hopom, koji je potpuno aktualan i koji se događa sad. Na svojoj turneji bend predstavlja i novi album koji će izaći na jesen ove godine. Čitav njihov koncert djelovao je kao jedan lud, energičan i euforičan party s velikim plesnim podijem. U jednom trenutku izvukli su deset cura na pozornicu i napravili plesnu razvaljotku. A cure su se, jel, opustile. Sve u svemu, ludnica. Njih pod obavezno dovesti opet, jeste li čuli organizatori.
Arcade Fire
Malo odmora, i zatim je uslijedilo ono što sam ja osobno, a i velika većina posjetitelja, nestrpljivo iščekivala – Arcade Fire. Već nakon uvodnih taktova Ready to Start ispred T-Mobile stagea more ljudi pretvorilo se u ocean, koji je po mojoj procjeni brojao nekih 7-8 tisuća ljudi. Ako niste bili tamo neka vam bude žao, jer ste propustili apsolutno fantastičan nastup jednog od trenutno najboljih bendova na svijetu. Svu energiju sa svojih albuma pretočili su u eksplozije na ama baš svakoj pjesmi koju su odsvirali, ocean ljudi ni jednoga trenutka nije prestao pljeskati u ritmu, skakati i derati se iz svog glasa. Na Rebellion (Lies), Neighborhood #3 (Power Out), We Used To Wait, Intervention i Suburban War sve je preraslo u masovnu euforiju od koje vas prolaze trnci, onu vrstu euforije za koju posjetitelji koncerata žive i koja se ne događa tako često. Regine Chassagne oduševila je svojim delikatnim vokalom na Sprawl II i Haiti (Jeste kupili majicu ili bedž i dali koju kunu za Haiti? Ako niste, imate danas još vremena, pronađite njihov štand.), koje su nas uz egzotične projekcije na video-wallu skroz rasplesale i raznježile.
Win Butler je, osim fenomenalnim nastupom s apsolutnim autoritetom, sve zabavio i svojim pričama o tome kako je igrao košarku u Hrvatskoj, podsjetio nas na ono famozno vodstvo protiv američkog "dream-teama" i izazvao nas da mu pokažemo što možemo, ovdje na glazbenom terenu, kad bi već bilo nezgodno nešto takvo organizirati na košarkaškom. Bend je još odsvirao i Neighborhood #2 (Laika), No Cars Go, The Suburbs, Keep The Car Running, Month of May (Koja rasturačina je to bila!) i za kraj Wake Up, himna za zatvaranje, uz harmonije svih članova benda i kompletne publike. Nastup za pamćenje. I dok pišem ove retke, još uvijek sam pod dojmom, euforična i oduševljena, pa mi oprostite ako je u ovom izvještaju bilo i nekih propusta i grešaka.
Najveće iznenađenje prvog festivalskog dana definitivno su bili The Dø. Tako to bude s očekivanjima, iznenade te oni od kojih u najboljem slučaju očekuješ “sladak” nastup.
Nastupivši na Hidden Stageu i obogaćeni za nekoliko novih (live) članova benda, The Dø su uspjeli napraviti eneeeeergiju!
 
Uz mračnu, minimalističku kulisu, odsvirali su, većinom, stvari sa svoje posljednjeg albuma Both ways open jawsi uspjeli me uvjeriti kako taj album definitivno zaslužuje i treće i četvrto preslušavanje.
Iako ovaj bend tvrdi kako im više leži rad u studiju jer im nudi mnogo veći prostor za “igru”, dok ih nastupi uživo frustriraju zbog svojih (zvukovnih) granica, ta frustracija i ograničenja nisu bila vidljiva na sinoćnjem nastupu. Minimalistička, mračna scenska kulisa, nabrijanost i predivno drugačiji glas pjevačice Olivie savršeno su se uklopili na ovoj maloj “skrivenoj” pozornici. Ovaj bend je zaigran u svome perfekcionistički-educiranom pristupu glazbi i vrlo uspješan u prenošenju te energije na publiku.
Za sve one “i only love the first album” poklonike, bend je poklonio i vrlo cool verziju njihove najpoznatije stvari On My Shoulders. Moj naklon&hope to see you again.
Jamiroquai
Jamiroquaiska ludnica počela je gotovo na vrijeme, s nekih pet minuta zakašnjenja na glavnom stageu. Hvala vam, o bende što gotovo uopće niste svirali stvari s novog albuma, osim White Knuckle Ride koja je sasvim u redu. Hvala vam što ste pokrili sve hitove da ih sad ne nabrajam, osim Virtual Insanity, ali nećemo sad cjepidlačiti. Hvala vam što ste napravili odličnu atmosferu i sve nas lijepo rasplesali. Hvala vam što ste toliko kvalitetni i uigrani glazbenici da je to jednostavno bila milina promatrati. Naravno da su sve oči uglavnom bile uprte u Jay Kaya koji je uzgred budi rečeno pio kavu?! Svaka čast. Bez obzira na njegovu frontmensku figuru, koja odlično još uvijek izvodi svoje poznate plesne korake, zbilja se nije moglo odlučiti kud prije gledati – u basista koji je ubijao bas, gitarista koji je bio nenametljiv, a u biti majstor, nasmiješenog klavijaturista, perkusionista, bubnjara, tri savršene prateće vokalistice ili puhače. Znači, bilo ih je sve skupa dvanaest. Bilo je to zaista jedno obilje na pozornici i u zraku.
Jamiroquai
Publika je bila jako zahvalna i divna, svi su plesali i pjevali zajedno s Jay Kayom, da bi potpuno poludjeli na Deeper Underground. Tada mi se učinilo da sam na metal koncertu. Treba to znati postići. Jamiroquai prati reputacija odličnih koncerata, zvuka i atmosfere uživo i tu se nema puno za dodati. Čista petica. Koliko sam se uspjela uvjeriti svojim očima, kao i drugi bendovi sinoć, i Jamiroquai su bili iznenađeni ovako živim i toplim prijemom publike. Nadamo se da će doći opet. Ipak, moram se osvrnuti na jednu negativnu stvar. Ne znam je li to bilo zato što sam bila u prvoj polovici publike, ali razglas je bio jako, jako loš. U redu, svi smo bili sretni i zahvalni što možemo biti tamo, svi smo plesali i pjevali i bili dobro raspoloženi, ali to nije dovoljno. Jamiroquai je PREKVALITETAN bend za takav razglas. Nije se mogao razlučiti Jay Kayev glas od instrumenata, instrumenti jedan od drugoga, prateći vokali se uopće nisu čuli, kao ni perkusionist, a puhači samo kad su imali solo. Bila je to jedna buka s naziranjem melodije i pjevanja. Iz godine u godinu, iz koncerta u koncert u Hrvatskoj se uvijek javlja jedan te isti problem koji umanji često puta odličnu atmosferu.
Za kraj jedino mogu reći da su Jamiroquai sinoć imali odličan koncert i da je publika bila izvrsno raspoložena te da zabave nije manjkalo.
A što nas danas očekuje? Uopće ne sumnjamo - dobro raspoloženje i kvalitetni nastupi jer nas očekuje urnebesni nastavak i veliko finale u vidu Cypress Hilla, The Streetsa i, naravno, Grindermana! Vidimo se na Jarunu!!