{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/07/ethno3/altanka0.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/07/ethno3/altanka0m.jpg, Altanka@Ethnoambient, Center}
Solinskom Ethnoambientu očito nije bila dovoljna titula jedinog festivala u Hrvatskoj koji počinje kada i piše da će početi pa je posljednji, treći dan počeo par minuta prije najavljenih devet sati.
Prvi bend posljednjeg dana bio je Altanka iz Bjelorusije, koji je tipična priča sa world music scene - nekoliko ljudi se okupilo, traže stare lokalne napjeve iz svog kraja i pokušavaju ih vratiti u život.
S Altankom se nastavila i tradicija Ethnoambienta da prvi bend koji nastupa nikako ne uspije dignuti publiku na noge, solinska publika iz nekog razloga uvijek čeka kraj da bi se rasplesala.
Npr., prije par godina su nastupali Stobo Village Band, čiji je frontman inače producent Kriesa, Martin Swan, i ako je uz njihovu "škotsku glazbu za vjenčanja" publika ostala sjediti, onda Altanka stvarno nije imala šanse.
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/07/ethno3/altanka1.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/07/ethno3/altanka1m.jpg, Altanka@Ethnoambient, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Jednostavno, Altanka kao da se ne može odlučiti što želi postići svojom glazbom. Ok, vraćaju stare pjesme život, to radi cijela ethno zajednica, ali što s tim?
Ne doimaju se kao da žele biti spori bend za ugodno slušanje "sa strane", kao Arkul večer prije, jer se frontman Dimitri Lukianchik na bubnjevima trudi ubrzati ritam. A ako žele biti band uz koji će publika plesati, za to im nije dovoljna jedna gitara i jedan bas.
Sličan problem imao je Kries na svom početku, ali oni su se odlično snašli u eksperimentiranju s elektronikom, možda ne bi bilo loše da Altanka pokuša nešto slično?
Kako god, njihov nastup prošao je uz ne baš veliku zainteresiranost publike, koja je čekala završni band ovogodišnjeg Ethnoambienta... A to je bio Cimarron iz Kolumbije.
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/07/ethno3/cimarron2.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/07/ethno3/cimarron2m.jpg, Cimarron@Ethnoambient, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Kolumbija - latino ritam - nije teško zamisliti kako je to izgledalo. Tipični latino, uz tri glazbenika zadužena za ritam (na tradicionalnim maracasima, cajonu, i nečem sličnom tapanu), dvojicu na gitarama/bandoli sa jako kratkim žicama (svaki ton mora biti visok što je više moguće), jedan kontrabas (i to crveni) za potporu, i neizbježna pjevačica/plesačica u šarenoj haljini. Jedina netipična stvar bio je frontman Carlos Rojas Hernández, koji je svirao ni manje ni više nego harfu.
Sveukupno, Cimarron su djelovali kao hrpa glazbenika koji stvarno uživaju u onom što rade i sviraju stvarno za svoj gušt. Možda čak i malo previše.
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/07/ethno3/cimarron1-carlos_rojas.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/07/ethno3/cimarron1-carlos_rojasm.jpg, Carlos Rojas Hernández (Cimarron)@Ethnoambient, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Naime, publika je bila na nogama spremna za ples od samog početka - svi su znali što se može očekivati. I da, Cimarron su imali genijalne brze latino ritmove. Samo, stalno su ih prekidali, mijenjali ritam, odlazili u neku sporiju dionicu, pa nečiji solo, pa opet brzi ritam, pa ga opet prekinu, pa... I tako cijeli koncert, taman kad bi se cijela publika rasplesala, oni bi promijenili ritam i onda bi svi ostali pomalo zbunjeni.
Ne da publika nije uživala u cijelom koncertu, daleko od toga. Dapače, i solo dionice su bile genijalne, najupečatljivije kad bi se dvojica perkusionista "natjecala" u svojevrsnom latino stepu. A uz njih je glavni hit svirač mandole (pojma nemam kako se zove, o Cimarronu nema bas previse podataka na internetu). Zapravo kod ženskog dijela publike uz Vladimira Mičkovića iz Arkula on je bio glavni hti cijelog festivala - nakon koncerta prva reakcija je bila Slikaj nas s njim! Slikaj nas s njim!.
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/07/ethno3/cimarron3.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/07/ethno3/cimarron3m.jpg, Cimarron@Ethnoambient, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Dakle, na kraju smo opet dobili odličan bend za kraj Ehtnoambienta, a da nije bilo tog razbijanja ritma možda bi bili na razini Baka Beyonda od prošle godine. Ali neka, ljudi guštaju u tom što rade i to se vidi.
Na kraju, produživanje Ethnoambienta na tri dana se pokazalo kao pun pogodak i već čekamo iduće izdanje ovog festivala. U međuvremenu, možemo se nadati da će domaćini Kries nastupati više nego do sada (puno više bi bilo dobro, imaju potencijala postati stvarno stvarno veliki, ali Gogol Bordello npr. nastupaju svaki drugi dan, to je izgleda cijena slave). Ili nije ni potrebno da postanu stvarno stvarno veliki, i ovako uz svoju publiku na svom festivalu sve funckionira savršeno, samo treba čekati godinu dana do sljedećeg Ethna.
Ali, ima nešto i u tom čekanju.