Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852

Primavera

Kada sam krenula prema Parc del Forumu na drugi dan Primavera Sound festivala, nisam niti sanjala da ću dva sata kasnije sa krokodilskim suzama u očima grliti Alana Sparkhawa i zahvaljivati mu na presavršenim trenucima koje su nam Low upravo priuštili. No, malo je nedostajalo da potpuno propustim svoj osobni highlight cijelog festivala.

U roku pola sata Low su uspjeli rasprodati sve rezervirane ulaznice za auditorium ispred kojeg se formirao poveći red ljudi koji su ostali bez njih. Kada sam čula za tu situaciju, ostavila sam svoju napola ispijenu kavu i odtrčala u brzi red namijenjen novinarima i pripremila svoj najtužniji puppy face izraz za slučaj da mi kažu Sorry, you are too late. Na sreću, vijest se pokazala mnogo dramatičnijom nego što je bila i većina ljudi iz reda uspjela je ući u auditorium u kojem su prvo Hope Sandoval&The Warm Inventions trebali odvsirati svoj set. Ovaj bend vjerojatno bi me oduševio da nisu imali tako loš zvuk. Ne znam zašto kroz cijeli nastup nisu uspjeli popraviti prenapadni bas koji je proizvodio “buuuuuuuzzzzzz” tijekom svake pjesme i time uništio njihov nastup. Svoju ambijentalnu glazbu podupiru nastupom u potpunom mraku, uz video projekciju koja tek tu i tamo osvijetli njihova lica.
Auditorium je jedno vrlo čarobno mjesto rezervirano za nastupe intimnije prirode. Kada sam pročitala da će Low upravo na tom mjestu nastupati, mome oduševljenju nije bilo kraja. Low u prostoru čiji strop djeluje kao nebeski svod obasipan tisućama sjajnih zvijezda…Činjenica da će svirati The Great Destroyer malo me razočarala jer nikada taj album nisam smatrala njihovim najboljim uratkom. No, moja očekivanja ipak su bila velika.

Low

Točno u 19:00 na binu su stupili Alan, Mimi i Steve i odmah krenuli u Monkey. Publika u Auditoriumu sjedila je u totalnoj tišini i upijala svaki ton koji je proizvodio ovaj trojac. Da je ovaj bend intenzivan, preslaba je riječ. Imate osjećaj kao da se ne smijete niti pomaknuti jer možda će taj moj pokret, moj gutljaj, moja promjena položaja poremetiti ovaj sklad i osjećaj koji dolazi sa bine. Najbolje da ostanem zamrznuta u svome stanju kako ne bih propustila apsolutno ništa. Sve do Silver Ridera ostala sam u tom napetom stanju ushita, kada je poput najprirodnijeg toka događaja uslijedila bujica grčevite boli i suza što su se slijevale niz mojih obraza. Nisam prestala plakati do kraja njihovog nastupa. Činilo se kao da je ta navala suza jedini način da se oslobodi ta napetost, taj itenzitet. U jednom trenutku pogledala sam oko sebe i kao da je cijela dvorana osjećala isto. I dalje su svi sjedili u totalnoj tišini, prepušteni Lowu i navali vlastitih strahova, emocija…When i Go Deaf i Pissing bili su vanzemaljski snažne.
Ovaj nastup totalno je promijenio moj pogled na The Great Destroyer. Ono što mi se prije činili studijski previše ispolirano i distancirano, sada je poprimilo sasvim novu dimenziju. Uživo ove su pjesme nešto sasvim drugo. Alan i Mimi jednostavno funkcioniraju. Otkrili su ONO. U redu do nas sjedili su i Alanovi kolege iz Retribution Gospel Choira. Čula sam kako je netko iz publike rekao Alan je super, ali bez Mimi nije to to. Istina. Alan i Mimi, to su Low. Nakon Pissing pokušavala sam se vratiti natrag u stvarnost i sabrati se, iako sam imala osjećaj da svijet više nikada neću gledati istim očima. Walk in The Sea i koncert Lowa je završio.

Low

Pale se svjetla i cijeli auditorium kao da je ostao zatočen u stanju nekakvog masovnog sna ili katarze. Tek nakon nekoliko minuta ljudi su se počeli dizati sa svojih sjedala i polako napuštati dvoranu. Još uvijek u nekakvom polu snu, ugledala sam Alana kako rasprema svoju opremu i priča sa kolegama iz njegovog drugog benda, kada se u meni pojavila ta snažna potreba da mu priđem i zagrlim ga i pokažem mu koliko mi znači ono što sam sada doživjela. Krenula sam prema njemu sa prijateljicom u svojevrsnom šoku i nevjerici jer nisam taj tip osobe koja prilazi glazbenicima da ih “zadavi” svojim izljevima ljubavi. Nekoliko sekundi kasnije grlila sam ga i zahvaljivala mu na svemu. Bio je predrag. Sa osmijehom na licu i izrazom zahvalnosti pitao nas je za naša imena, odakle smo i zahvaljivao na našim pohvalama. Zamolila sam ga odsvira onaj (nikada prežaljeni) otkazani koncert u Zagrebu i sa zainteresiranim izrazom lica, raspitivao se zašto je taj koncert otkazan, kada se trebao održati i zamolio me da ga kontaktiram i podsjetim na to i predložio kako mi mogli doći ovu zimu. Molim vas, dođite.

Beach House

Odlazim do Vice pozornice gdje već sviraju Condo Fucks (projekt benda Yo La Tengo koji svira samo obrade pjesama). Prepoznajem Re-make/Re-model od Roxy Music i iako mi se čine zabavnima, nakon Lowa nisam raspoložena za njih i polako krećem prema ATP pozornici gdje za kojih pola sata trebaju nastupiti Beach House.

Beach House

Sa svojim zadnjim albumom Teen Dream uspjeli su osvojiti velik krug obožavatelja, pa pomalo čudi odluka da ih se stavi da nastupaju na manjoj pozornici. Naravno da je to rezultiralo time da ogroman broj ljudi nije uopće imao priliku vidjeti ih. No, na stranu one loše stvari, Beach House, kao i očekivano nisu razočarali. Sviravši pretežno stvari sa njihovog zadnjeg albuma, zvučali su onako kako se to od njih i očekuje. Sjetno i melankolično sa prepoznatljivim, predivnim glasom Victorie LeGrand. Nije tu bilo nikakvih iznenađenja, nikakvih “ooOoOo” trenutaka, ali ipak su me uspjeli osvojiti i uvjeriti me u to da su jako, jako dobar i poseban bend.

Wilco

Wilco su mnogima bili broj jedan razlog kupovanja karte za ovaj festival. Iako sam ih uvijek uspješno ignorirala i zaobilazila, strpavši ih u kategoriju možda mi se svide kada budem starija, odlučila sam im pružiti priliku i otići na njih bez predrasuda i određenih očekivanja. Kao headlineri tog dana, uz Pixiese, okupili su ogroman broj već polupijanih ljudi na glavnoj San Miguel pozornici. Zvučali su jako dobro i dinamično. Kako ne znam njihove stvari, ne mogu komentirati što su svirali, čime su iznenadili…Sa tehničke strane, znam da su zvučali energetično, zanimljivo i jako dobro, ali kao i uvijek kada Wilcu pružam priliku i pokušam shvatiti zašto ih ljudi toliko vole i zašto su oni “američki Radiohead”, jednostavno me to “ono nešto” uvijek mimoiđe. Wilco i dalje stavljam na stranu za onaj jedan dan kada ih uspijem shvatiti (ili ne).

Marc

Slijedi predah uz pivo i (najneobičnijeg gosta festivala uz Pet Shop Boyse) Marc Almonda. Iako ima nedvojbeno dobar glas, uspijeva me zabaviti na kojih petnaestak minuta kada odlučujem otići do Pitchfork pozornice na Cold Cave. Ovaj američki eksperimentalni synth pop bend, uspio me zaintrigirati i stavljam ih na popis “bendovi koje trebam proučiti kada se vratim doma”.

Pixies

Pixiesi su svojim nastupom uspjeli podijeliti mišljenja na sva tabora – one koji ih stavljaju kao broj jedan bend festivala i one koji su apsolutno razočarani njima. Ja pripadam ovoj drugoj kategoriji publike. Iako sam Pixiese oduvijek voljela i veselila se njihovom nastupu, i iako su, tehnički, zvučali jako dobro, činjenica je da sam na San Miguel pozornici vidjela ostarjele, debele glazbenike koji su djelovali zainteresirano jedino za to da odsviraju svoj set i pokupe svoje novce. Kao živući jukebox. Nije pomogla niti činjenica da cijeli festival kao da je želio doživjeti upravo njih pa se cijelo to iskustvo pretvorilo, prvo u razočaravajući prizor sa pozornice i zatim u paničan pokušaj bijega iz te mase.
Pobjednici drugog dana Primavere definitivno su Low i Beeach House. I bow down.