Organizatori Primavere imaju vrlo elitističan ukus za indie glazbu. Oni zovu bendove koje sami žarko žele vidjeti. Takav pristup organiziranju festivala, koji se ne bazira na dovođenju što zvučnijih imena radi dobre zarade, rezultirao je stvaranju festivala na kojem je glazba stvarno na prvom mjestu.
Na Primaveri nećete vidjeti alkoholizirane tinejdžere kojima je dolazak na festival isprika za bjesmomučno ispijanje alkohola ili šminkere koji su došli kako bi još jedan event dodali na svoju last fm listu. Na Primaveru stvarno svi dolaze vidjeti pomno odabran skup bendova koji se već dugo nalaze na njihovoj “must see before i die” listi. Ne čudi što je Primavera ujedno i jedan od najdražih festivala samih glazbenika koji se osjećaju polaskano i zahvalno kada dobiju poziv da na njemu nastupaju, ali koji i u privatnom aranžmanu dolaze u Barcelonu kako bi uživali u nastupima svojih kolega glazbenika. Tako sam prošle godine u nekoliko navrata vidjela Thom Yorkea kako šeće festivalom i uživa u koncertima.
Naravno, uz vrhunsku glazbu, pozitivne vibre, uhodanu organizaciju, festivalu svakako pomaže i činjenica da se nalazi u prekrasnoj Barceloni i da se prostire uz samo more. No, ni ovaj festival nije savršen. Njegov najveći problem je što ima previše dobrih bendova. Tako se odluka o tome koji bend vidjeti u određeno vrijeme pretvara u najveći izazov svakog dana. Čini se kako to teško da može ući u kategoriju “problematičnih zona” festivala i kao nešto što bi narušavalo njegovo savršenstvo, ali događa se to da u isto vrijeme sviraju dva ili tri benda koje stvarno ne želite propustiti. Monotonix ili Surfer Blood? Scout Niblet ili Low? Grizzly Bear ili The Antlers? Orbital ili Health? I tako dalje, i tako dalje…
Moj prvi dan festivala započeo je sa ugodnim tonovima američkog dvojca Sic Alps. Nisu me iznenadili, niti osvojili, ali nisu mi niti dosađivali. Lagan uvod u festival…Odabir sljedećeg benda sveo se na Monotonix i Surfer Blooda. Na papiru, izbor se činio lagan. Pomislih: Monotonix who? No, tada sam od festivalskih “insidera” načula šaputanja kako su upravo oni totalno opičeni bend koji se nipošto ne smije propustiti. Znatiželja u meni je pobijedila i krenula sam prema Vice bini još uvijek odvagajući pomisao da se okrenem i odem na Surfer Blood. Kada sam došla do stagea, ugledala sam poprilično zbunjujući prizor: bubnjevi su bili postavljeni na podu ispod pozornice, pokraj njih stoji basist u gaćama i dugokosi, čupavi gitarista. Publika je oko njih formirala krug. Deset minuta kasnije pojavio se još čupaviji, dlakaviji i dugokosiji lik sa mikrofonom u ruci i bacivši se među iznenađene fotografe i publiku, pokrenuo lavinu kaosa.
Ovaj dlakavi trio najlakše je opisati kao izraelsku verziju Led Zeppelina. Kroz cijeli nastup, kretali su se kroz publiku formirajući “mini pozornice” oko njih. Bio je tu “lebdeći” bubanj, “lebdeći” pjevač na bubnjevima i, naravno - kaos. Da su nastupi Monotonixa opičeni, apsolutni je understatement dana. Njihov nastup je toliko lud i zabavan da glazba pada u drugi plan. Napisati tako nešto možda zvuči loše i kritično jer upravo je dobra svirka i dobar zvuk uživo ono što sva ova indie, pretenciozna hipster publika traži od renomiranih festivala poput Primavere, ali kod ovog benda, dogodilo mi se to da su ušli u moj top 3 najboljih bendova tog dana, a da njihova glazba uopće nije my cup of tea.
Sa mišlju “teško da će netko nadmašiti ovaj nastup” krenula sam vidjeti Titus Andronicus. Titus je definitivno snizio moju razinu adrenalina za nekoliko stupnjeva nakon ushita koji sam osjećala još od Monotonixa. Zvučali su mi neinspirirano i kao standardni surferski rock bend. The Fall, iako su okupili ogroman broj publike, zvučali su još monotonije i “staro”. Nisam se mogla oteti dojmu da su jednostavno prestari i neuvjerljivi. Još jedan bend u nizu mnogih koji su se okupili kako bi pobrali pare od ljetnih festivala žvakajući i jašući po nečemu što je funkcioniralo prije nekoliko desetljeća, a sada djeluje jednostavno neuvjerljivo.
Zato su se The XX pretvorili u moje drugo iznenađenje dana. Iako mi na albumima zvuče pomalo monotono i dosadno, uživo su se savršeno uklopili u “sendvič” rupu između The Falla i Superchunka. Taman se spustila noć, kišica je lagano padala, more iza Ray Ban pozornice formiralo je nježne valove i The XX su toj scenografiji pružili savršenu glazbenu podlogu. Sneno i psihodelično.
Tortoise su mnogima bili najbolji bend tog dana. Razumijem zašto. Uživo stvarno zvuče JAKO dobro. Iako nisam njihov veliki fan ili poznavalac tipa glazbe koju stvaraju, uživala sam u njihovom nastupu i shvaćala zašto ih ljudi toliko vole i cijene. Ponekada se dogodi taj momentum sa koncertima kada znaš da nešto zvuči jako dobro i cijeniš glazbenike i uspiju te uvjeriti u svoje umijeće, ali da ta glazba ipak nekako ne dopire do tebe. Tehnički i umjetnički savršeno, ali nedostaje mi ono zrno koje bi me do kraja uvjerilo i osvojilo.
The Books formiraju završnicu moje TOP 3 liste prvog Primavera Sound dana. New Yorški dvojac kombinira folk sa elektronikom kombinirajući govorne dijelove, pjevanje i vizualnu projekciju inkorporiranu u sam nastup i pjesme. Na video zidu izmjenjivale su se slike poput povijesnih događaja, dječje zabave, svakodnevnog života “komentirajući” pjesmu i vizualno ju podupirući i objašnjavajući. Svakako bend koji bih voljela vidjeti u intimnijem prostoru.
Pavement su, naravno, bili headlineri tog dana i najiščekivaniji bend. Sva se masa ljudi slila prema glavnom stageu. Ono što je uslijedilo podsjetilo me na The Fall, ali kako se ipak radi o Pavementu, uz veću dozi animiranosti i želje da se publika osvoji. No, bend je djelovao neuštimano i neujedinjeno. Set su započeli sa Cut your hair i nastavili svirajući “hitove” iz svoje prošlosti. Publici se sviđalo. Stephen Malkmus pronašao se u standardnim rock pozama, kovitlanjem gitare, sviranjem iza leđa…Pravi rock star.
Kevin Drew iz Broken Social Scene pridružio im se na In the Mouth a Desert i moj dragi čupavi “poznanik” iz Monotonixa je zaplesao sa njima na We dance. Bend je uspio kreirati pravi stadium rock događaj i zabaviti publiku. Sada mnogi mogu odahnuti jer su vidjeli svoje idole i prekrižiti ih sa svoje bands i need to see before i die” liste.
Za mene, Pavement su pružili klasičan rock festival koncert. Nije tu bilo ništa čarobnoga i ništa posebnoga. Ponovno – neki bendovi jednostavno ne funkcioniraju više. Prošlost je prošlost i trebala bi ostati u svojoj sjajnoj slavi i momentumu vrhunca.